​mr Dejan Abazović

Nakon završetka izbornog procesa u Srbiji, ovaj tekst dolazi kao prirodan i logičan nastavak prethodne analize „Industrija kompromitovanja i reputacioni inženjering“. U njemu pomjeramo fokus sa odbrambenih mehanizama kognitivnog rata na izazove upravljanja i održivosti horizontalnih pokreta u praksi.

Kada teorija postane realnost

​Uspjeh mrežne i horizontalne organizacije nedavno je dobio i svoju izbornu verifikaciju. Pobjeda “Studentske liste” na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji pokazala je da se dobro logistički utvrđena, militarizovana stranačka mašinerija i njeni instrumenti za kognitivni rat mogu poraziti ako im uskratite personalizovanu metu. Autokratski režimi gube snagu kada naspram sebe nemaju protivnika projektovanog po istoj, vertikalnoj strukturi.

​Izborni trijumf otvorio je vrata, ali je ujedno označio i kraj prve faze (faze odbrane) istorijskom eksperimentu. Time se otvorila znatno složenija i neizvjesnija druga faza: kako će horizontalna organizacija upravljati državnim sistemom?

​Proces formiranja vlasti, izbora kabinetâ i svakodnevnog donošenja odluka zahtijeva brzu sinhronizaciju, odgovornost i jasnu podjelu resora. Pred studentskim pokretom sada stoje ozbiljni izazovi: ideološka i generacijska heterogenost, potreba za odlučivanjem u periodu sveopštih promjena, kao i prilagođavanje vertikalno strukturiranim institucijama sistema.

Da li je održivost moguća?

​Pravo pitanje pred kojim sada stojimo jeste: da li je ovakva struktura održiva u praktičnom vođenju države i kako će izbjeći sudbinu mnogih sličnih opozicionih pokreta koji su se, nakon početnog poleta, raspali u blatu međusobnih svađa, sujeta i podjela?

​Istorija političkog organizovanja uči nas da je takav nepovoljan ishod ne mali broj puta bio direktno iniciran i „podržan“ od strane političkih protivnika. Poražene mašinerije uvijek raspolažu razrađenim mehanizmima — od ubačenih provokatora i medijskih sprega do algoritamskog podsticanja unutrašnjih razdora — dizajniranim upravo sa ciljem da izazovu unutrašnju imploziju heterogenog pokreta. Kada u pokretu nema jedinog lidera koji donosi konačne odluke, politički protivnici obično računaju na nastanak unutrašnjih opstrukcija, neslaganja i blokadu institucija.

​Uspjeh ove druge faze neće zavisiti od toga hoće li pokret pod pritiskom ipak iznjedriti nekog “prvog među jednakima”, već od toga da li imaju guidelines — odnosno jasan skup pravila, preporuka i uputstava koja služe kao sistemske procedure odlučivanja umjesto kontrole pojedinca. Za pokret sastavljen od visokoobrazovanih ljudi i slobodnih intelektualaca, to je jedini način da odbrane svoju autonomiju i izbjegnu zamke opijata politike.

​Važno je naglasiti da je uspostavljanje i funkcionalnost ovakvog modela danas uopšte moguće prije svega zahvaljujući savremenim digitalnim tehnologijama. Digitalne platforme, aplikacije za enkriptovanu i sinhronizovanu komunikaciju, decentralizovani protokoli za sigurno online glasanje i sistemi za transparentno dijeljenje informacija omogućavaju hiljadama članova da u realnom vremenu raspravljaju, verifikuju predloge i donose odluke bez potrebe za fizičkim sastancima, kabinetima i hijerarhijskim posrednicima. Tehnologija, koja je u rukama režima služila kao oružje za kognitivni rat i blaćenje, u rukama studentskog pokreta postaje alat za direktnu participaciju i neposrednu koordinaciju.

Gdje stanuje moć vlasti?

Srbija je dobila šansu da postane pionir potpuno novog modela demokratskog upravljanja. Ukoliko se pokaže da se pomoću precizno definisanih pravila, savremenih digitalnih tehnologija i transparentnih sistemskih procedura može upravljati efikasno i bez jednog vođe, to će poslati jasnu poruku svim autokratskim i militarizovanim stranačkim sistemima. Moć više ne mora stanovati u jednoj ličnosti da bi država (na Balkanu) funkcionisala.

​Sva buduća dešavanja, ofanzivne i defanzivne strategije političkog organizovanja u značajnoj mjeri će se oslanjati na rezultate ovog globalnog eksperimenta i njegov ishod u praksi. Da li je održivost u potpunosti moguća pod stalnim pritiskom suparničkih mehanizama – pokazaće nam nedjelje i mjeseci pred nama. Druga faza ovog društveno-političkog eksperimenta upravo je počela.

Dodatak: Primjeri za guidelines

Pravila i smjernice (guidelines) na kojima bi ovakav tehnološki podržan model morao da počiva ogledaju se u jednostavnim praktičnim uputstvima za rad:

• Pravilo jasnog odlučivanja umjesto čekanja potpunog pristanka: Ako se za svaku odluku traži saglasnost baš svakog člana, sistem lako ulazi u blokadu. Zato se unutrašnjim uputstvima i odgovarajućim softverskim alatima za glasanje precizira da se svakodnevna tehnička i resorna pitanja prepuštaju stručnim timovima, dok se o ključnim državnim odlukama glasa po unaprijed dogovorenoj većini i u tačno određenom vremenskom roku, kako pojedinci ne bi mogli beskonačno odlagati procese.
• ​Pravilo rotacije i stručnosti umjesto borbe za fotelje: Umjesto da se ministarska i rukovodeća mjesta dijele kao trajni politički plijen pojedinaca ili unutrašnjih struja, smjernice moraju predvidjeti da se funkcije dodjeljuju isključivo na osnovu stručnih kvalifikacija i na određeni period. Rotacija ljudi na pozicijama sprečava stvaranje novih neformalnih vođa i čuva jednaku važnost svih članova kolektiva.
• ​Pravilo potpune javnosti i digitalne neizmjenjive u pregovorima: Kako bi se spriječili pokušaji protivničke mašinerije da tajnim ponudama, ucjenama ili spinovima zavadi članove pokreta, uputstva trebaju propisati da se svi strateški razgovori o formiranju vlasti i kadrovskim rješenjima vode transparentno uz digitalno bilježenje pred širim kolektivnim tijelom. Kada nema tajnih sastanaka, političkim mehanizmima za podrivanje oduzima se prostor za djelovanje.
• ​Pravilo unutrašnje provjere odluka prije lansiranja u javnost: Prije nego što se donese bilo koja važna odluka, preporučuje se da se unutar samog pokreta odredi tim čiji je jedini zadatak da analizira taj predlog iz ugla protivnika. Odnosno, da unutrašnji tim pokuša da nađe sve moguće mane, zamke i načine na koje bi suparnička medijska mašinerija mogla zloupotrijebiti tu odluku, kako bi se propusti ispravili prije izlaska u javnost.