mr Dejan Abazović

Trenutak u kojem se danas nalazi crnogorsko društvo prevazilazi okvire uobičajenih političkih trvenja ili rutinskih kriza vladajućih koalicija. Prolazimo kroz presudni generacijski ispit, istorijski rascjep u kojem se odlučuje da li ćemo konačno uspostaviti funkcionalnu, pravnu i suverenu državu zasnovanu na snažnim institucijama, ili ćemo ostati trajno zarobljeni u predvorju društvene zrelosti, podložni spoljnim uticajima i unutrašnjim patologijama.

Pitanje ubrzanog ulaska Crne Gore u Evropsku uniju već dugo nije samo spoljnopolitički cilj ili tehničko dotjerivanje pregovaračkih poglavlja. Ono je postalo lakmus papir naše unutrašnje snage i sposobnosti da izgradimo otporan sistem. Hibridno djelovanje kojem svjedočimo predstavlja savremeni oblik destabilizacije u kom se pukotine unutar jedne zajednice namjerno šire spolja, ali uz nesebičnu i perfidnu asistenciju iznutra.

Za pojedine regionalne centre moći i autokratske režime, uspješna, stabilna i evropski integrisana Crna Gora predstavlja direktnu prijetnju. Ona razbija narativ da je područje Zapadnog Balkana osuđeno na vječite etničke tenzije, kontrolisane medije i zarobljene institucije. Primjer Crne Gore kao punopravne članice uređene zajednice evropskih naroda poništava njihovu viziju regionalne dominacije i nudi sopstvenom stanovništvu opasan primjer da je drugačiji, slobodniji i pravedniji model društva moguć.

Međutim, spoljni pritisci nikada ne djeluju u vakuumu. Njiho najjače oružje jesu unutrašnje strukture, odnosno spreg privatnih političkih interesa, korumpiranih pojedinaca i krimogenih mreža. Za ilegalne strukture i klijentelizam, pravno uređena država po evropskim standardima predstavlja egzistencijalnu opasnost. U sistemu u kom vladaju zakoni, a ne ucijene, tajni dilovi i kompromitujući spisi, takve strukture gube svoj uticaj i finansijsku moć. Otuda proističe njihov prirodni i zajednički interes sa vanjskim akterima da se država drži u stanju stalne nestabilnosti i zamrznutog napretka.

U tom svjetlu, pitanje da li smo kao narod spremni i da li smo zaslužili da imamo sopstvenu državu zvuči surovo, ali predstavlja jedini pošten i zreo stav. Formalna nezavisnost i zastava ispred Ujedinjenih nacija jesu pretpostavka suvereniteta, ali ne i njegova garancija. Država ne postoji radi političkih elita, niti radi apstraktnog ponosa, već da bi zaštitila svoje građane, obezbijedila pravdu i stvorila uslove za dostojanstven život. Ako je sistem toliko ranjiv da odluke ključnih funkcionera zavise od kompromitujućih informacija, spoljnih naloga ili ucijena kriminalnih krugova, onda država još uvijek nema svoj puni sadržaj. Ona u tom slučaju rizikuje da postane samo ljuštura.

Istinski ispit ove generacije jeste prelazak sa formalne na suštinsku državu, onu čije institucije, poput policije, pravosuđa i bezbjednosnog sektora, ne služe partijama i neformalnim centrima moći, već isključivo Ustavu i zakonima. Izazovi ove vrste nose ogromnu opasnost, ali istovremeno nude i jedinstvenu šansu. Društva ne sazrevaju u mirnim i monotonim vremenima, već upravo kroz sposobnost da prepoznaju opasnost i izbore se sa njom.

Razotkrivanje i neutralisanje hibridnih prijetnji, bilo da dolaze kroz medijske manipulacije, političku korupciju ili bezbjednosne infiltracije, predstavlja proces u kom se gradi pravi institucionalni imunitet. Svaki savladani pokušaj destabilizacije čini naš sistem otpornijim za vremena koja dolaze. Ako iz ove borbe izađemo kao pobjednici, Crna Gora neće samo postati naredna članica Evropske unije, već će napraviti mnogo važniji istorijski korak. Dokazaće da je država tvorevina zrelog naroda koji zna da čuva svoju kuću. Dokazaćemo da državu nijesmo dobili na poklon, da smo je naslijedili od slavnih predaka i da je nećemo prepustiti tuđim i privatnim interesima.