Piše: mr Dejan Abazović

Nakon što su Sjedinjene Američke Države 5. aprila 2025. godine uvele carine od 10% na sav uvoz, uz dodatnih 34% za Kinu, očekivana reakcija nije izostala. Kina je već 4. aprila 2025. objavila recipročnu mjeru – carine od 34% u svim američkim proizvodima, koje stupaju na snagu 10. aprila. Ova odluka, kako je objavljena na mreži X, nije samo simboličan odgovor, već označava novu fazu u trgovinskom ratu između dvije najveće svjetske ekonomije. Američki sekretar za finansije Scott Bessent upozorio je na ovakav razvoj događaja još 2. aprila, izjavivši: „Moj savjet svakoj zemlji je jasan: nemojte uzvraćati, jer će uslediti eskalacija.“ Za razliku od Velike Britanije i Švajcarske, kao i onoga što se može čuti od premijerke Italije, Kina nije poslušala ovaj savjet, pokazujući da je spremna za dugoročnu geostratešku borbu, koristeći ne samo carine, već i kontrolu nad ključnim resursima.

Kineski odgovor: Više od običnih carina

Kineska kontramjera nije samo pitanje carina – Peking je istovremeno aktivirao i paralelni front, uvođenjem izvoznih ograničenja na rijetke zemne minerale poput samarijuma i gadolinija, koji su ključni za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda, uključujući vojnu opremu, poluprovodnike i zelene tehnologije. Kineski ministar trgovine Wang Wentao je izjavio: „Kina neće stajati akrštenih ruku dok se globalni trgovinski poredak rušava. Ove mjere su potrebne za zaštitu naših interesa i osiguranje stabilnosti u lancima snabdijevanja.“ Kina kontroliše preko 70% globalne obrade rijetkih minerala, a ovaj potez direktno pogađa američku industriju tamo gdje je najranjivija. Dok Vašington razmišlja o okvirima carina i trgovinskim kontejnerima, Peking igra na geostrateškoj tabli, koristeći periodične tabele (hemijskih elemenata) i ključne tačke u lancima snabdijevanja kao svoje oružje.

Ovaj potez otkriva slabost američkog pristupa. Decenije neoliberalnog outsourcinga dovele su do urušavanja američke industrijske baze, a za uspjeh protekcionističkih carina potrebne su masovne investicije u domaću proizvodnju, repatrijaciju lanca snabdijevanja i obnovu infrastrukture. Umjesto toga, SAD trenutno nudi samo obećanja i političku retoriku, dok finansijska elita i dalje izbjegava proklamaciju dugoročne industrijske politike. Američki trgovinski predstavnik Robert Lighthizer pokušao je da odbrani ove mjere, rekavši: „Ovo su čisto odbrambene mjere za smanjenje trgovinskog deficita i zaštitu američkih radnika.“ Međutim, bez fabrika i rezervi, Amerika se suočava sa ozbiljnim izazovima. Kako smo pisali u prethodnom tekstu (https://tehnopolitika.me/2025/04/04/analiza-ekonomskih-mjera-trump-ove-administracije-i-njihovih-posljedica/) carine bi mogle donijeti kratkoročni prihod, ali ne i strukturnu promjenu. U međuvremenu, američki potrošači već osećaju pritisak: cijene rastu, inflacija se pojačava, uvoz, koji daleko premašuje izvoz, stavlja SAD u nepovoljan položaj u ovom trgovinskom ratu.

Sa druge strane, Kina koristi ovu priliku za dublje promjene. Ubrzava trgovinske obračune u juanima, produbljuje saradnju unutar BRICS+ bloka i širi svoj uticaj kroz inicijativu „Pojas i put“ u Evroaziji. Kineski vicepremijer Ding Xuexiang je na Boao Forumu 2025. godine istakao: „Stabilizovaćemo spoljnu trgovinu i investicije fokusirajući se na partnerstva sa globalnim jugom.“ Dok se SAD bori s fiskalnim deficitom i preopterećenim dolarom, Kina gradi temelje za postdolarsku globalnu trgovinu, koristeći rijetke minerale, luke i carine kao gradivne elemente novog multipolarnog poretka.

Evropa razmišlja: Između lojalnosti i stvarnosti

Evropa, u međuvremenu, posmatra ovaj sukob sa velikom dozom nervoze, razapeta između svoje tradicionalne atlantske lojalnosti i evroazijske stvarnosti. Carine već remete globalne trgovinske tokove, a kineska ograničenja na rijetke minerale dodatno ugrožavaju evropsku industriju, koja zavisi od ovih resursa za proizvodnju visokotehnoloških proizvoda. Evropske kompanije se suočavaju sa nestašicama sirovina i strateškom nesigurnošću. Dok Vašington zahtijeva jedinstvo i podršku, Peking Evropi nudi infrastrukturu i ključne sirovine. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen je izjavila: „Ove carine su težak udarac za svjetske poslovne subjekte i potrošače. Moramo pronaći zajednički odgovor kako bismo zaštitili evropsku ekonomiju.“

Kako su evropske kompanije odreagovale na uvođenje carina od strane SAD najbolje pokazuje pad indexa Stoxx 600. STOKSKS Europe 600 je berzanski indeks evropskih akcija koji je dizajnirao STOKSKS Ltd. Ovaj indeks ima fiksni broj od 600 komponenti koje predstavljaju velike, srednje i male kompanije sa kapitalizacijom među 17 evropskih zemalja, pokrivajući približno 90% tržišne kapitalizacije slobodnog kretanja na evropskom berzi.

Evropa stoji pred teškim izborom: da nastavi ulogu saveznika SAD-a, što bi moglo značiti dalje ekonomske gubitke, ili krene putem veće suverenosti, što bi podrazumijevalo bližu saradnju sa Kinom i drugim evroazijskim partnerima. Na primjer, Francuska je već upozorila da bi uvođenje carina na američke proizvode moglo dodatno pogoditi evropske potrošače, dok Njemačka, zavisna od izvoza automobila, razmatra alternativne trgovinske aranžmane kako bi ublažila štetu. Evropska unija još uvek nije zauzela jasan stav, ali pritisak raste, a vremena nema previše.

Dugoročne posledice: Prema multipolarnom svijetu

Ovaj trgovinski sukob nije samo privremen – on označava dublji iskorak ka multipolarnom svijetu. Kina ne samo da uzvraća udarac, već postavlja temelje za novi globalni trgovinski poredak, u kojem dolar više neće biti dominantna valuta. Proces dedolarizacije, koji su već podržale zemlje poput Rusije, Indije i Saudijske Arabije, se ubrzava ne iz ideoloških razloga, već iz čiste potrebe. Svijet više ne može da trguje sa nacijom koja koristi svoj deficit, dugove i finansijsku moć kao oružje. Dok Tramp možda dobija političke poene kod kuće, Kina igra dublju igru, gradeći posthegemonijsku budućnost korak po korak.

Evropa, suočena sa ovim izazovima, moraće da pronađe svoj put. Gledano iz trenutne perspektive, ako nastavi da slijepo slijedi Vašington, rizikuje dalje ekonomske gubitke i gubitak strateške autonomije. S druge strane, bliža saradnja s Kinom i drugim evroazijskim partnerima mogla bi joj omogućiti da očuva svoju industriju i osigura stabilnost u novom multipolarnom svijetu. Ipak, za nju i cio svijet ostaje pitanje: kako će se ovaj trgovinski rat završiti ukoliko Amerika dugoročno uspije da pokrene industrijsku proizvodnju primjenom protekcionističkih mjera i subvencijom izvoza, obnovi snabdijevanje i osnaži sopstvenu nezavisnost? Da li će to označiti novi početak za američku ekonomiju ili će samo proizvoditi globalne tenzije u multipolarnom svijetu koji se nezadrživo formira? Pitanje ne od milion, nego od milijardu dolara!