Piše: mr Dejan Abazović

Ova analiza se odnosi na najnovije mjere koje je uvela Trump-ova administracija, odnosno carine na uvoz iz 60 zemalja, i njihov potencijalni uticaj na američku i globalnu ekonomiju. Temelji se na analizi uzročno-posljedičnih veza, prepoznavanju obrazaca i predviđanju ishoda na bazi dostupnih podataka.

Ove mjere, započete 5. aprila 2025. godine, uključuju univerzalnu carinu od 10% na sav uvoz, dok su za određene zemlje uvedene više stope – na primjer, 34% za Kinu, 37% za Srbiju i 20% za Evropsku uniju. Proklamovani cilj ovih mjera je zaštita domaće industrije, smanjenje trgovinskog deficita i vraćanje proizvodnje u SAD. Međutim, već 4. aprila 2025. Kina je uzvratila recipročnom mjerom, najavivši carine od 34% na sve američke proizvode počevši od 10. aprila. Ova eskalacija potvrđuje strahovanja od globalnog trgovinskog rata koji bi mogao ozbiljno narušiti uspostavljene međunarodne trgovinske lance. Iako normirane, svakako ih ne treba posmatrati kao konačne i bez rokova primjene.

Vrlo je interesantno uporediti ove mjere sa ekonomskim modelima Kine i Rusije, koji su primjeri planske (de)centralizovan ekonomije, i razmotriti kako su te zemlje ostvarile ekonomski uspjeh uprkos globalnim izazovima.

Protekcionizam i uvedene carine

Carine koje je uvela Trumpova administracija 5. aprila 2025. godine se mogu smatrati protekcionističkim ekonomskim mjerama. Protekcionizam podrazumijeva politiku kojom država koristi ekonomske alate, poput carina, kvota ili drugih trgovinskih barijera, kako bi zaštitila domaću privredu od strane konkurencije, podstakla lokalnu proizvodnju i smanjila zavisnost od uvoza. Evo nekoliko razloga zašto Trumpove carine spadaju u ovu kategoriju:

Trampova administracija eksplicitno je navela da su carine uvedene kako bi se zaštitila američka industrija, posebno sektori čelika i proizvodnje automobila, kao i sve proizvodnje koje su suočene sa konkurencijom iz inostranstva. Ovo je klasičan primjer protekcionističke politike, jer se fokus stavlja na zaštitu domaćih radnika i kompanija, često na uštrb slobodne trgovine i globalne konkurencije.

Jedan od glavnih ciljeva ovih carina je smanjenje trgovinskog deficita SAD-a, koji je 2024. godine iznosio oko 1,2 biliona dolara. Protekcionističke mjere poput ovih carina imaju za cilj da učine uvoznu robu skupom, čime se podstiče potrošnja domaćih proizvoda i smanjuje zavisnost od stranih dobara. Na primjer, carine od 25% na vozila proizvedena izvan SAD-a direktno su usmjereni na zaštitu američke automobilske industrije.

Tramp je više puta istakao da su carine dio strategije „Amerika prvo“, koja ima za cilj vraćanje proizvodnih kapaciteta u SAD. Ovo je u skladu sa protekcionističkim principima, jer se stvaranjem finansijskih barijera za uvoz podstiče domaća proizvodnja, često na račun globalne efikasnosti i slobodnog tržišta.

Protekcionizam nije nov fenomen u SAD. Protekcionizam je bio dominantna ekonomska politika SAD-a tokom 19. vijeka, kada su visoke carine korišćene za zaštitu industrije. Iako je posle Drugog svjetskog rata došlo do liberalizacije trgovine kroz sporazume poput GATT-a i WTO-a, Trump-ova administracija se vraća protekcionističkim mjerama, što je u suprotnosti sa globalnim trendovima slobodne trgovine.

Protekcionističke mjere često imaju i političku dimenziju. Trump-ove carine su djelimično motivisane političkim ciljevima, poput dobijanja podrške domaćih radnika i industrije u ključnim državama. Ovo je u skladu sa istorijskim primjerima, poput Smoot-Hawley Tariff Act-a iz 1930. godine, koji je takođe bio protekcionistička mjera sa političkim motivima, ali je doveo do smanjenja globalne trgovine i produbljivanja Velike depresije.

Početak globalnog trgovinskog rata

Carine koje je Trumpova administracija uvela 5. aprila 2025. godine izazvale su burne reakcije širom svijeta. Kao što smo rekli, ove mjere imaju za cilj zaštitu američkih radnika i industrije, posebno u sektorima poput čelika i automobila. Međutim, Kina je promptno odgovorila, 4. aprila 2025. godine je objavila da je uvela carine od 34% za sve američke proizvode, što je jasan signal da je trgovinski rat u punom jeku. Ova eskalacija već ugrožava globalne trgovinske lance, ključne za funkcionisanje savremene ekonomije, jer očekuju poremećaje u snabdijevanju sirovinama i rast cijena za potrošače.

Ekonomista Pol Krugman upozorio je na ozbiljnu situaciju: “Trump-ove carine su ekonomski nesuvisle. One neće riješiti trgovinski deficit, već će samo povećati cijenu i izazvati osvetu. Ovo je recept za globalnu recesiju.” Krugmanova izjava ukazuje na lančanu reakciju koju su ove mjere pokrenule – svaka akcija izaziva reakciju, što vodi ka široj destabilizaciji globalnog ekonomskog sistema.

Ekonomski modeli Kine i Rusije

Kina i Rusija, kao primjeri planske ekonomije, su zanimljiv kontrast američkom protekcionizmu. Kina je postala najveća svjetska ekonomija zahvaljujući dugoročnoj strategiji koja kombinuje protekcionizam sa agresivnim ulaganjima u domaću proizvodnju i izvoz. Kineski model uključuje visoke carine na uvoz, ali i subvencije za izvoznike, što je omogućilo rast domaćih kompanija poput Huaweija i BYD-a. Takođe, Kina je dodatno smanjila zavisnost od SAD-a sklapajući trgovinske sporazume sa zemljama globalnog juga, što je potvrdio kineski vicepremijer Ding Xuexiang na Boao Forumu 2025. godine: „Stabilizovaćemo spoljnu trgovinu i investicije fokusirajući se na partnerstva sa globalnim jugom.“

Rusija, suočena sa najvećim sankcijama u istoriji zbog rata u Ukrajini, uspjela je da ojača svoju ekonomiju. Prema podacima Svjetske banke, ruski BDP pao je za samo 2,1% u 2022. godini, dok je 2023. zabeležio rast od 3,6%, prema Međunarodnom Monetarnom Fondu (MMF). U 2024. godini MMF je procijenio rast od 3,2%, a za 2025. predviđa usporavanje od 1,3% zbog rastućih ekonomskih izazova poput visoke inflacije (8,6% u septembru 2024.) i nedostatka radne snage. Rusija je preusmjerila izvoz energije u Aziju, povećala proizvodnju ratnih dobara i smanjila zavisnost od zapadnih tehnologija. Ekonomista Džozef Stiglić prokomentarisao je ruski uspjeh: „Sankcije nisu slomile Rusiju jer je prilagodila svoju ekonomiju preusmjeravanjem trgovinskih tokova. To je lekcija koju Zapad nije očekivao.“

Za razliku od Kine i Rusije, Trumpov pristup djeluje manje planski i više reaktivan. Dok Kina i Rusija koriste protekcionizam kao dio šire strategije, američke carine izgledaju kao ad hoc mjera usmjerena na kratkoročne političke ciljeve. Kina i Rusija imaju centralizovanu kontrolu nad ekonomijom, što im omogućava brzo prilagođavanje, dok američki sistem pati od političke polarizacije i nedostatka dugoročne vizije. Kristin Lagard, bivša predsjednica Evropske centralne banke, upozorila je: „Trump-ovi potezi su radikalniji od bilo čega što smo vidjeli u prošlosti. Oni mogu destabilizovati globalnu ekonomiju jer nemaju stratešku podlogu.“

Posledice za američku i globalnu ekonomiju

Trump-ove carine već su izazvale pad na svjetskim berzama, a investicione banke poput JP Morgana procenjuje da postoje 60% šanse za globalnu recesiju do kraja 2025. godine. Za američku ekonomiju, posljedice su dvojke:
–Rast troškova: Američki potrošači se suočavaju sa višim cijenama za uvozne proizvode, od elektronike do odjeće. Prema Tax Foundationu, carine će povećati troškove prosječnog američkog domaćinstva za 2.100 dolara godišnje.
– Smanjenje izvoza: “Osvetničke” mjere, poput kineskih carina od 34%, smanjiće konkurentnost američkih proizvoda na globalnom tržištu, posebno u poljoprivredi i tehnologiji.

Na globalnom nivou, trgovinski rat poremetiće lance snabdijevanja, povećati inflaciju i usporiti rast. Zemlje poput Srbije, suočene sa carinama od 37%, mogle bi da preusmjere izvoz ka drugim tržištima, ali to neće nadoknaditi gubitke. Adam Tuz, istoričar ekonomije, primijetio je: „Trump-ove carine su kratkovide. One zanemaruju dugoročne posledice za globalnu stabilnost, a cena će platiti svi – od američkih potrošača do siromašnih zemalja.“

Pozitivni i negativni efekti

Pozitivni aspekti za SAD uključuju kratkoročni porast prihoda od carine, koji bi mogao da finansira domaće projekte, iako se mora primijetiti da povećanje carina “plaća” domaće stanovništvo. Tako novac iz privatnog sektora i fizičkih lica prelazi u budžet. Gledano iz ugla efikasnosti ulaganja, država je manje efikasna nego što je privatni sektor. Kao pozitivan efekat se smatra i potencijalni povratak nekih industrija, poput čelika i proizvodnje automobila, što bi svakako stvorilo nova radna mjesta.

Negativni aspekti su daleko značajniji:
– Inflacija i recesija: Povećanje cijene i smanjenje trgovine vjerovatno će izazvati inflaciju, a možda i recesiju, kako u SAD-u tako i globalno.
– Gubitak saveznika: Politički saveznici poput EU i Japana mogli bi se distancirati od SAD-a, što bi oslabio američki uticaj. Napomena da se Velika Britanija već oglasila da neće učestovati i recipročnim mjerama zajedno sa EU.
– Dugoročni gubici: kompanije koje zavise od izvoza, poput poljoprivrednih i tehnoloških, pretrpjeće velike gubitke zbog “osvetničkih” mjera.

Za globalnu ekonomiju, posledice su uglavnom negativne – poremećaj trgovinskih lanca, rast cijena i usporavanje rasta. Ipak, zemlje poput Kine i Rusije mogle bi iskoristiti situaciju za jačanje svoje pozicije, gradeći alternativne trgovinske mreže. 

Trump-ovi republiknci kao Si-jevi komunisti

Trumpove carine, iako možda donose kratkoročne političke rezultate, dugoročno predstavljaju rizik za stabilnost kako američke tako i svjetske ekonomije. Ravnoteža u globalnoj trgovini ključna je za prosperitet. Reklo ni se da trenutni potezi vode ka haosu, a ne ka rješenju.

Kratkoročno, može se očekivati ​​rast cijena, naročito ukoliko transport i snabdijevanje ne uspiju da se brzo prilagode novim uslovima. Ovo nije uobičajena inflacija, već pokazatelj kraja jedne potrošačke ekonomije koja je zanemarila sopstvenu proizvodnju. Srednjeročno će doći do preokreta: veća domaća proizvodnja, uspostavljanje saradnje sa partnerskim zemljama pod pravednim uslovima, iako će ovaj prelaz biti izazovan i bolan. Vrijeme jeftinog uvoza, razorene industrije i finansijskih špekulacija trebalo bi da postane prošlost. Dugoročno, ukoliko SAD ozbiljno krenu putem obnove svojih lanaca snabdijevanja, osnaživanja ekonomske samostalnosti i revitalizacije industrije, ovaj trgovinski sukob mogao bi označiti početak izlaska iz zamke neoliberalnog propadanja.

Drugim riječima, ako su ove mjere uvedene strateški i ako su u njihovom razvoju, između ostalih, učestvovali i analitičari koji se bave procesima, algoritmima i funkcionalnim specifikacijama, vjerujem da je ovo samo prva faza sveukupnih i dugoročnih ekonomskih mjera koja treba da pokrene ruiniranu industriju Amerike.

Generalno, nakon određenog vremena vjerovatno će uslijediti protekcionaške mjere koje će relaksirati globalnu krizu ali Americi omogućiti kontinuitet planskog razvoja – verzija primijenjene (de)cantralizovane ekonomije Kine i Rusije. Koje i kakve mjere bi to mogle biti, ako su saglasni sa ovom pretpostavkom, ostavljam kolegama koji su formalno obrazovani iz oblasti ekonomije.