AMERIKA I KOPNENA INVAZIJA NA IRAN

mr Dejan Abazović

Rat na Bliskom istoku ušao je u drugi mjesec, a ono što je počelo kao vazdušna kampanja protiv iranskih vojnih kapaciteta polako ali sigurno postavlja pitanje koje u Vašingtonu izaziva podjednaku dozu strepnje kao i u Teheranu: može li Amerika izbjeći kopnenu invaziju? I obrnuto – može li Iran spriječiti da do nje dođe?

Odgovor na oba pitanja svodi se na istu ocjenu: kopnena invazija Irana ne bi bila “nastavak politike drugim sredstvima”, već strateška katastrofa kojoj nema kraja. Evo zašto…

Brojke koje govore

Početkom rata, američki i izraelski vazdušni udari nanijeli su teške gubitke iranskoj vojsci. Prema procjenama Pentagona, uništeno je preko 66% iranskih proizvodnih kapaciteta za rakete i dronove, potopljeno više od 150 iranskih brodova, a onesposobljeno je 330 lansera balističkih raketa. Procjenjuje se da Iran ima oko 3.000 do 4.000 balističkih raketa, ali je broj lansera (TEL – Transporter Erector Launcher) znatno manji i strateški je najvažnija meta. Onosposobljavanje preko 70% lansera bi realno dovelo do stanja operativne paralize u kojoj Iran posjeduje „municiju bez pušaka”.

Međutim, ovi uspjesi ne mijenjaju osnovnu činjenicu: Iran i dalje raspolaže s preko 600.000 aktivnih vojnika (350.000 u redovnoj vojsci i 190.000 u elitnom Korpusu Revolucionarne garde), uz znatne rezervne snage. Njegova teritorija je četiri puta veća od Iraka, a populacija broji preko 90 miliona ljudi – što je više od ukupnog stanovništva svih zemalja Zaliva zajedno.

Uz to, Iran se decenijama priprema za upravo ovakav scenario. Njegova vojna doktrina nije zasnovana na konvencionalnoj borbi u otvorenom polju, već na anti-access/area denial (A2/AD) strategiji – sistemu čiji je cilj da svakom potencijalnom napadaču nametne nepodnošljivo visoku cijenu.

Geografija kao saveznik

Iran je zemlja prirodnih utvrđenja. Masivi Zagros i Alborz protežu se duž zapadne i sjeverne granice, pretvarajući pristup unutrašnjosti u logističku noćnu moru. Oružane snage koje se povlače u planinske lance mogle bi voditi gerilski rat godinama, kao što su Amerikanci iskusili u Vijetnamu ili Sovjeti u Afganistanu.

Svaki napredak prema Teheranu zahtijevao bi prolaske kroz uske klance i planinske prevoje, idealne za zasjede, protivtenkovske rakete i dronove. U takvom okruženju, tehnološka nadmoć se brzo topi.

Kharg ostrvo

U posljednjih nekoliko sedmica, američki zvaničnici su sve glasnije spominjali mogućnost zauzimanja ostrva Kharg, ključne iranske naftne luke u sjevernom dijelu Zaliva. Mediji su prenijeli da se razmatra slanje 17.000 vojnika za “ograničene operacije”, uključujući i ovaj otok.

Međutim, vojni analitičari su gotovo jednoglasni: Kharg nije rješenje, već zamka. Scott Ritter, bivši obavještajni oficir američkih marinaca, u intervjuu za TASS objašnjava da ne postoji geografska veza između ostrva i Hormuškog moreuza. Čak i da ga Amerika zauzme, to neće otvoriti prolaz. Štaviše, do ostrva se mora doći kroz moreuz, što znači da bi invaziona flota prvo morala da se probije kroz iranske minske i raketne zamke.

Joe Votel, penzionisani general koji je komandovao američkim Centralnom komandom, upozorava da bi američke trupe na Khargu bile “veoma, veoma ranjive” na iranske dronove i rakete ispaljene s obale. Michael Eisenstadt iz Washington Instituta dodaje: “Ne bih želio da se nađem na tom malom mjestu kad Iran počne da sipa dronove i artiljeriju”.

Logistička održivost takve enklave je upitna, snage bi morale biti snabdijevane isključivo morem, kroz prolaz koji Iran i dalje kontroliše. Svaki pokušaj snadbijevanja pretvorio bi se u rutinski pokolj.

Asimetrični arsenal

Teheran je sačuvao dovoljno resursa da svaku potencijalnu pobjedu napadača pretvori u Pirovu, uvlačeći ga u logističku zonu smrti iz koje nema pobjedničkog izlaza.

Iranski raketni korpus raspolaže sa hiljadama balističkih i krstarećih raketa, od kojih mnoge leže u podzemnim skladištima i lanserima duboko u stijenama, nedostižni za konvencionalne bombe. Među njima su i hipersonične rakete Fattah-1 i Fattah-2, koje lete brzinom do 15 Mah-a i mogu manevrisati u završnoj fazi leta, što ih čini izuzetno teškim za presretanje.

Pored toga, Iran raspolaže s hiljadama dronova Shahed, koji su jeftini, laki za proizvodnju (često u decentralizovanim radionicama) i izuzetno teški za potpuno uništenje iz vazduha. Oni su već korišteni za napade na američke baze u Iraku, Kuvajtu, Kataru i UAE, a njihova brojnost omogućava saturaciju i najboljih PVO sistema.

Posebno su opasne iranske podmornice i minske zamke. Iran posjeduje jedan od najvećih arsnala pomorskih mina na svijetu, uključujući napredne mine koje reaguju na magnetno polje ili akustički potpis broda. U uskom moreuzu, čak i prijetnja minama bila bi dovoljna da zaustavi sav pomorski saobraćaj i natjera američku mornaricu na opasan i spor protivminski rat.

Logistička noćna mora

Sve navedeno dovodi do ključnog pitanja: kako snabdjeti desetine hiljada vojnika na teritoriji neprijatelja koji kontroliše svaki prilaz?

Prema riječima Stephanie Kostro, predsjednice Professional Services Council (koja okuplja američke odbrambene izvođače), američki logistički lanci su već sada pod ozbiljnim pritiskom. Hormuški moreuz je praktično zatvoren za civilni saobraćaj, a vojni brodovi prolaze uz stalnu prijetnju. “Ovo je realan primjer onoga što znači contested logistics – logistika pod napadom”, kaže Kostro.

Za kopnenu invaziju, SAD bi morale uspostaviti kopnene snabdjevačke koridore kroz Irak ili Pakistan. Prvi je politički neizvjestan (Bagdad ne želi da bude ulazna kapija za okupaciju susjeda), drugi je geografski nemoguć (planinski teren i nestabilnost). U oba slučaja, ti koridori bi bili pod svakodnevnim udarima iranskih dronova i projektila.

Svaki ratni planer zna: bez logistike nema invazije, a logistika kroz neprijateljsku teritoriju pod vazdušnim napadima nije logistika – to je krvoproliće.

Geopolitički kontekst

Amerika nije više ona sila koja može voditi velike kopnene ratove. Fiskalna insolventnost, iscrpljene zalihe precizne municije i težak front čine kopnenu invaziju gotovo nemogućom.

Zvanični Vašington to dobro zna. Sekretar za državu Marco Rubio, uprkos svojoj ratobornoj retorici, javno insistira da Amerika može postići svoje ciljeve bez slanja borbenih trupa na iransko tlo. Iza kulisa, kako prenose CNN i Axios, američki zvaničnici priznaju da je “otvaranje moreuza daleko komplikovanije nego što se očekivalo” i da Iran “ima stvarnu polugu”.

To potvrđuje i promjena Trumpove retorike. Dok je u prvim sedmicama rata prijetio da će “obrisati” iranske elektrane i inzistirao da će se moreuz “otvoriti sam”, krajem marta je promijenio ton, priznajući da Iran “već utiče na protok” i “eksperimentiše sa naplatom prolaza”. Promjena nije slučajna, realnost na terenu je naterala predsjednika da koriguje svoju početnu bahatost.

Zašto je invazija malo vjerovatna

Kopnena invazija na Iran nije realna opcija iz tri razloga:

1. Logističkog: Bez sigurnih kopnenih koridora i sa zatvorenim moreuzom, snabdijevanje invazionih snaga bilo bi nemoguće. Svaki put kada Amerikanci pokušaju da silom prođu, upašće u unaprijed pripremljene smrtonosne zone gdje će ih jeftina iranska tehnologija desetkovati, a broj mrtvih će biti toliki da će američki narod natjerati svoju vladu da prekine rat.
2. Vojnog: Iran je prevelik, previše planinski, previše naseljen i previše asimetrično naoružan da bi se mogao okupirati bez višegodišnjeg krvavog gerilskog rata kakav Amerika više nema ni volje ni kapaciteta da vodi.
3. Političkog: Američka javnost nema apetita za novi “beskonačni rat”, fiskalna situacija ne dozvoljava trošenje stotina milijardi na okupaciju, a međunarodni saveznici – uključujući i Zalivske zemlje – ne žele da budu uvučeni u sukob koji bi njihovu infrastrukturu pretvorio u mete.

Ono što Amerika može, i što već radi, jeste da nastavi vazdušnu kampanju, pokuša da pregovorima otvori moreuz, i eventualno izvede manje “rejderske” operacije specijalnih snaga. Ali masovna kopnena invazija ostaje upravo ono što vojni analitičari kažu: jedna od najkompleksnijih vojnih operacija u modernoj istoriji, kojoj nema kraja i koja nema pobjednika.

Na kraju, s tačke gledišta vojnog laika, kopnena invazija ostaje „opcija koja nije opcija”. Ona bi bila strateška katastrofa bez pobjednika, koja bi umjesto otvaranja Moreuza, vjerovatno trajno zatvorila eru američke dominacije na Bliskom istoku. Iran je, čuvajući svoj kognitivni i fizički suverenitet kroz planine i asimetrične sisteme, primorao supersilu da prizna da su granice moći ponekad ispisane samom zemljom i morem, a ne samo snagom motora i projektila.