ZABLUDA SIROVE MOĆI

Piše: mr Dejan Abazović

U političkom teatru moći, granica između istorijskog trijumfa i sistemske katastrofe često je povučena kognitivnom linijom samog lidera. Donald Trump je svoj drugi mandat započeo kao igrač koji vjeruje da je sirova sila, potpomognuta agresivnim populizmom, dovoljna da poništi elementarne zakone ekonomije i geopolitike. Međutim, ono što je u predizbornim obećanjima projektovao kao „zlatno doba” Amerike, u sudaru sa realnošću se polako transformiše u kaskadu „3G” neuapjeha.

Suštinska zabluda Trumpove politike leži u uvjerenju da se globalni prestiž može obnoviti isključivo kroz eksterni pritisak, dok se unutrašnji temelji države nepopravljivo krune. On je pokušao da vodi državu kao što se vodi marketinška kampanja, fokusirajući se na formu, a ignorišući suštinu. Suština se uvijek pojavljuje kroz neku formu, forma uvijek izražava neku susštinu. Ova analiza pokušava da pronađe uzroke “3G” kaskade, koristeći jednu od najdubljih lekcija iz svijeta kartaških igara.

LJEPOTA PREFERANSA

U kartaškom svijetu preferansa postoji zlatno pravilo koje Trumpova administracija u svom drugom mandatu uporno ignoriše, a koje glasi: „Nikad adut, nikad platka ako ti je boja kratka”. Prevedeno na jezik surove geopolitike i globalne ekonomije, ovo pravilo razotkriva suštinsku zabludu izmijenjene MAGA politike. Trump je u ovu partiju ušao vjerujući da su carine, sankcije i agresivna retorika njegovi najjači aduti kojima može iznuditi kapitulaciju protivnika na svim frontovima. On te karte baca na sto sa teatralnom samouvjerenošću, ubijeđen da će sama snaga pritiska biti dovoljna da sakrije pukotine u temeljima sistema. Problem nastaje jer je američka „boja” – njena realna industrijska baza, fiskalna stabilnost i kognitivno jedinstvo – postala suviše kratka da bi izdržala teret takve agresivne igre.

Nemoguće je igrati partiju globalne dominacije isključivo adutima (koje često pominje – prim. aut.) pritiska ako nemate dovoljno sopstvene proizvodnje i stabilnog dolara koji bi služili kao zaleđina u trenutku kada protivnici odgovore istom mjerom. Trumpova strategija se zasniva na iluziji moći iz ranijeg perioda. Ignoriše činjenicu da je američka ekonomska supstanca deindustrijalizacijom svedena na nivo koji ne dozvoljava dugotrajno iscrpljivanje. Kada igrač ispuca sve adute, a rupa u budžetu i fiskalna provalija ga ostave bez ikakve odbrane u osnovnoj boji, neumitno slijedi „platka”. To bolno plaćanje ceha u stvarnom svijetu manifestuje se kroz inflaciju, potpuni gubitak povjerenja međunarodnih investitora i, konačno, kroz političku imploziju koja vodi ka impičmentu.

Ova kartaška zabluda je upravo ono što je Trumpovu politiku gurnulo u kaskadu „3G” neuspjeha, polako pretvarajući obećani trijumf u stratešku katastrofu. On je forsirao igru sa lošim kartama, vjerujući da će blef adutima nadomjestiti nedostatak suštinske ekonomske snage. Zaboravio je da u velikim istorijskim procesima aduti ne dobijaju partiju preferansa ako iza njih ne stoji „duga boja” realne moći. Rezultat je lider koji je, u pokušaju da ponovo učini Ameriku velikom, zapravo samo ogolio njenu ranjivost, ostavljajući državu da plaća najskuplju “platku” u svojoj modernoj istoriji.

INICIJALNA SILA

U kaskadi neuspjeha koja je obilježila Trumpov drugi mandat, uloga Benjamina Netanjahua ne može se posmatrati samo kao uloga saveznika, već kao inicijalna sila koja je nepovratno usmjerila američku spoljnu politiku ka ambisu. Za Netanjahua, održavanje Izraela u stanju permanentnog ratnog sukoba nije samo pitanje nacionalne bezbjednosti, već primarni uslov ličnog i političkog opstanka. U tom kontekstu, Trump je od trenutka povratka u Bijelu kuću postao ključni oslonac Netanjahuovog kalkulusa preživljavanja. Podatak da su se njih dvojica sastala čak sedam puta u samo godinu dana mandata – od decembarskog Mar-a-Laga do uzastopnih februarskih sesija u Ovalnom kabinetu – svjedoči o intenzitetu procesa u kojem je američka politika prestala da bude vođena iz Washingtona, a postala talac potreba rata na Bliskom istoku.

Nagli zaokret Trumpove politike za punih 180 stepeni, u odnosu na proklamovani izolacionizam iz kampanje, otvara mnoga pitanja. Činjenica da je „predsjednik mira”, koji je obećavao kraj vječitih ratova, odjednom postao protagonista sukoba širom svijeta, ne može se objasniti samo diplomatijom. Tajming je ovdje ključan: upravo u predvečerje rata, tokom decembra 2025. i januara 2026. godine, javnost je zapljusnuta masovnom objavom Epsteinovih dosijea. Da li su se baš tada pojavili slučajno? Iskusni ljudi kažu da je “teorija slučaja” opasnija od “teorije zavjere”.

KRAJ STRATEŠKOG NESTRPLJENJA

Dok je Donald Trump pokušavao da „adutima” iznudi brze pobjede na globalnoj sceni, njegovi najozbiljniji konkurenti, Rusija i Kina, decenijama su igrali potpuno drugačiju partiju. Oni su razumjeli ono što je Trumpu u njegovoj narcisoidnoj impulsivnosti promaklo. U velikom geopolitičkom preferansu, pobjednik nije onaj koji prvi baci najjaču kartu, već onaj koji ima najdužu „boju”. Sve ove godine, od Pekinga do Moskve, sprovođena je strategija sistematičnog kupovanja vremena. Rusija je to radila kroz izgradnju prehrambene i energetske samodovoljnosti, dok je Kina strpljivo razvijala tehnologiju i tkala mrežu globalne proizvodne zavisnosti. Oni su se suzdržavali, trpjeli pritiske i izbjegavali direktne konfrontacije ne zato što su bili slabi, već zato što su produžavali svoju „boju” – ekonomsku dubinu, tehnološki suverenitet i zlatne rezerve – kako bi bili spremni za trenutak kada američki aduti pritiska prestanu da daju rezultate. Sada, dovoljno je neradaditi ništa dok “neprijatelj” vuče pogrešne poteze.

Upravo tu leži ključna lekcija za koju vjerujemo da će je Džej Di Vens izvući iz Trumpove “3G” kaskade. Vens je mora posmatrati ne kao slučajnost, već kao kaznu za strateško nestrpljenje, shvatajući da je Amerika zapravo upala u bliskoistočnu zamku. Za razliku od Trumpa, koji je pokušao da vlada svijetom dok mu je sopstvena industrija bila u ruševinama, Vens će se nametnuti kao arhitekta koji odbija da sjedne za kartaški sto dok ne produži američku „boju”. Njegov suverenizam nije planirana izolacija, već svjesna odluka da se moć ne troši u prazno dok se ne sanira kognitivna i materijalna baza države.

Vensova buduća politika biće definisana kao kraj ere „blefiranja adutima”. On razumije da suverenitet u 21. vijeku ne dolazi iz bučnih saopštenja ili prijetnji silom, već iz sposobnosti države da funkcioniše nezavisno od evroazijskih lanaca snabdijevanja. Učeći na Trumpovim zabludama, Vens će prioritet dati reindustrijalizaciji i fiskalnoj disciplini, svjestan da je to jedini način da Amerika prestane biti „platka” u rukama stranih lobija i obavještajnih ucjena. Tek tada će Amerika ponovo postati jaka i otporna da izdrži najjače udare. Kada on potegne adute moći, to neće biti očajnički potez igrača koji gubi. Biće to smirena egzekucija državnika koji je naučio da se istorijske partije dobijaju strpljenjem, a ne “bezglavim” jurišima.