Piše: mr Dejan Abazović

Dok se vihor rata u Iranu rasplamsava, a novi obrisi Bliskog istoka postaju vidljivi kroz dimnu zavjesu geopolitičkih previranja, Izrael se nalazi pred najdubljom transformacijom od svog osnivanja. Decenijama definisan kao „nepotopivi američki nosač aviona“ na Levantu, Tel Aviv sada bolno shvata da će se taj nosač najvjerovatnije polako povući u sopstvene teritorijalne vode u okviru Monroove doktrine 2.0.

Iako će Washington vjerovatno ostati vrhovni nuklearni i tehnološki žirant izraelskog opstanka – prvenstveno zato što bi pad Izraela značio konačni i sramotni krah američkog prestiža na globalnoj sceni – sve izglednija realnost na terenu diktira radikalno nove saveze. U svijetu koji više nije unipolaran, Izrael ne traži samo nove partnere, već potpuno novi smisao svog postojanja unutar redefinisanog evroazijskog bloka.

Između saudijskog pragmatizma i emiratskog revanšizma

Izraelska mapa saveznika u 2026. godini više nije monolitni blok izgrađen na Abrahamovim sporazumima, već kompleksna mreža često suprotstavljenih interesa. Na vrhu te piramide nalazi se najosjetljiviji rascjep: sukob između vizije Muhameda bin Salmana i Muhameda bin Zajeda. Za Izrael, ovo nije samo pitanje diplomatske učtivosti, već pitanje opstanka. Saudijska Arabija vidi Izrael kao privremenog partnera koji služi njihovom krajnjem cilju – apsolutnoj dominaciji nad arapskim poluostrvom i preotimanju ekonomske primarne uloge od Dubaija i Abu Dabija.

U toj saudijskoj računici, Iran mora ostati prisutan kao stalna, ali kontrolisana prijetnja. Rijadu ne odgovara potpuni kolaps Teherana i povratak pro-zapadne monarhije, jer bi snažan i moderan Iran pod vlašću Pahlavija ponovo postao miljenik Zapada, čime bi Saudijska Arabija izgubila svoj novostečeni značaj regionalnog lidera. Rijadu treba Iran koji je dovoljno slab da ne može da pobijedi, ali dovoljno strašan da opravda saudijski „odbrambeni bedem“. Za Izrael je ovo neprihvatljiva igra, jer svako preživljavanje trenutnog režima u Teheranu nosi rizik od nuklearnog proboja koji nijedna vlada u Tel Avivu ne može da toleriše.

U tom kontekstu, Izrael pronalazi prirodnijeg saveznika u UAE. Abu Dabi igra na kartu totalne promjene paradigme i njihova podrška “Pahlavi scenariju” direktno se poklapa sa povratkom Izraelske „Strategije periferije“, prvog izraelskog premijera David Ben-Guriona. Da podsjetimo, oba strategija se zasniva na principu da Izrael, okružen neprijateljskim arapskim susjedima, mora graditi saveze sa „spoljnim prstenom“ ne-arapskih država i manjina u regionu – Iran, Turska, Etiopija.

U toj viziji, povratak iranske monarhije bi stvorio novu osovinu Tel Aviv – Teheran koja bi ponovo marginalizovala arapski faktor i srušila saudijske snove o hegemoniji. Izrael i UAE ovdje djeluju kao partneri po principu što je izvjesniji povratak Pahlavija to će njihova saradnja biti bliža. Uz tihu podršku indijskih obavještajnih službi, zajedno pokušavaju da promijene samu dušu Irana, nadajući se da će novi, prijateljski Iran postati krajnji garant njihove bezbjednosti.

Pukotine u američkom štitu

Iako je Izrael „pupčanom vrpcom” vezan za SAD, Tel Aviv posmatra dugoročne trendove koji ih plaše. Američka unutrašnja polarizacija i uspon izolacionizma (bilo kroz desni populizam ili ljevičarski progresivizam) čine Washington nepredvidivim partnerom na rok od 20 ili 30 godina.

Izraelska elita shvata da se američki strateški fokus polako seli na Pacifik. U svijetu „Monroove doktrine 2.0”, Amerika može odlučiti da je održavanje bliskoistočne arhitekture preskupo. Zato „treći put” za Izrael nije razvod od Amerike, već polisa životnog osiguranja u slučaju da Washington postane previše zauzet sopstvenim problemima.

Kina kao ekonomski magnat

Izraelska elita je prva osjetila promjenu globalnog vjetra i pokušala je, prilično riskantno, da odigra kartu Pekinga. To nisu bile samo diplomatske apstrakcije, već konkretni infrastrukturni zahvati: kineski državni giganti izgradili su strateške tunele kroz planinu Karmel i preuzeli upravljanje novim terminalom u luci Haifa. Međutim, ovaj „ples sa zmajem“ brzo je udario u zid američkog veta.

Washington je reagovao oštro, shvatajući da kontrola nad Haifom znači kinesko oko nad američkom Šestom flotom. Izrael je tada naučio surovu lekciju: Kina ne može biti zamjena za Ameriku jer Peking igra igru „Globalnog juga“ u kojoj su iranska nafta i podrška arapskom svijetu previše bitni da bi bili žrtvovani radi Tel Aviva. Ovaj neuspjeli pokušaj diverzifikacije ostavio je Izrael u potrazi za partnerom koji nudi tehnološku dubinu, ali bez američkog geopolitičkog veta i kineske nepouzdanosti.

“Treći put” kao operativna prekretnica

Nedavna posjeta indijskog premijera Narendre Modija Izraelu nije bila samo protokolarna, već je označila pitencijalno rađenje Indo-Izraelskog saveza. Za Izrael, Indija predstavlja ono što Amerika vjerovatno uskoro neće moći da bude: demografskog giganta sa nezasitom potrebom za izraelskom vojnom i poljoprivrednom tehnologijom, koji pritom nema kolonijalni ili imperijalni prtljag zapadnih sila. Ova nova osovina na relaciji Nju Delhi – Tel Aviv – Abu Dabi postaje ključni kičmeni stub regiona koji Izraelu nudi stratešku dubinu koju na skučenom prostoru Levanta nikada nije imao.

Indija, koja decenijama vješto održava bliske odnose sa Rusijom, nudi Izraelu model pragmatičnog opstanka u evroazijskom vijeku. Dok Pakistan svoju budućnost veže za kineske investicije i infrastrukturne projekte, Indija vidi u Izraelu tehnološkog partnera koji joj omogućava da zadrži korak u globalnoj trci naoružanja. Za Tel Aviv, ovo partnerstvo je „spasilački čamac“ koji mu omogućava da ne mora birati stranu između Washingtona i Pekinga, koristeći indijsku neutralnost kao diplomatski štit.

Trougao opstanka

Ovaj proces rezultira stvaranjem specifičnog trougla odnosa Izrael – Indija – Rusija, koji počiva na čvrstoj tehnološko-energetskoj simbiozi. Indija danas funkcioniše kao ruska „ekonomska pluća” kroz koja Moskva, putem trgovine naftom i vojnim komponentama u nacionalnim valutama, zaobilazi zapadnu izolaciju. Međutim, da bi ta pluća ostala konkurentna, Indija se oslanja na izraelsku modernizaciju svojih odbrambenih i digitalnih sistema. Zajednički interes ovog dvojca je stvaranje alternativnog finansijskog i logističkog lanca koji ne zavisi od dolarskog sistema, čime se osigurava suverenitet u trenutku kada Zapad redefiniše svoje saveze.

S druge strane, ovaj trougao omogućava Izraelu kritičnu bezbjednosnu dubinu kroz direktnu liniju komunikacije sa Moskvom, pri čemu Nju Delhi služi kao najpouzdaniji diplomatski posrednik i garant diskrecije. Saradnja se ovdje manifestuje kao taktičko razgraničenje na terenu: Rusija, kao jedina sila sa stvarnim vojnim prisustvom u Siriji i uticajem u Teheranu, operativno zauzdava iranske proksije (poput Hezbolaha) na samim izraelskim granicama, dok Izrael zauzvrat nudi tehnološku neutralnost i odbija učešće u sankcijama koje bi direktno ugrozile rusku vojnu industriju. Njihov međusobni i zajednički interes je sprečavanje totalnog kineskog monopola nad evroazijskom infrastrukturom i održavanje regionalne stabilnosti bez miješanja Washingtona, čime Izrael dobija realne bezbjednosne garancije koje Amerika, usljed unutrašnjeg kognitivnog i političkog povlačenja, više ne može da pruži u punom kapacitetu.

Reinkarnacija suvereniteta

U konačnici, bliskoistočni rascjep ne mora značiti sumrak za sve aktere koji su decenijama zavisili od zapadne arhitekture bezbjednosti. Dok se globalna mapa moći tektonski pomjera, Tel Aviv vrši kognitivni i strateški skok ka novoj realnosti. Ako Amerika bude najveći gubitnik sukoba na Bliskom istoku, kao što smo mogli vidjeti, to nužno ne važi i za Izrael. Naprotiv, Izrael prerasta iz okvira klasične nacionalne države u ključnu stratešku „Kapiju na Levantu“ kroz koju se evroazijski uticaj, predvođen sinergijom Indije i Rusije, projektuje direktno u srce mediteranskog basena. Izrael time prestaje biti „nepotopivi nosač aviona“ jedne sile u povlačenju i postaje suvereni operativni sistem čitavog evroazijskog vijeka.