BITKA ZA “GOSPODARA PUSTINJE”

Piše: mr. Dejan Abazović

Ova tekst predstavlja nastavak analitičke serije tekstova o ratu na Bliskom Istoku, koju sam započeo prethodnim tekstom “HIPOTEZA “EVROAZIJSKA ZAMKA”. Tekst se fokusira na unutrašnju, tamnu stranu arapskog jedinstva. Dok već više od nedelju dana, u palatama od mermera i zlata rješava se sudbina onih koji su decenijama važili za nedodirljive. Sličmo kao i kada sam pokušao dešifrovati Rusku spoljnu politiku tekstom “RUSKA SFINGA (2/2)”, cilj mi je bio da to isto uradim i sa Bliskim istokom. Svakim danom rata prozori razumijevanja dešavanja o odnosa su mi se sve više otvarali. (prim. aut.)

Kultura interesa u zemljama Zaliva decenijama je, pa i vjekovima, na prvom mjestu – ona je direktan rezultat surove, vjekovne borbe za opstanak u nemilosrdnim uslovima pustinje gdje lojalnost prestaje tamo gdje nestaju voda i resursi. Dok američki i izraelski projektili paraju nebo iznad Irana, a iranska odmazda počinje da pronalazi svoje ciljeve, na arapskoj strani Zaliva odvija se sukob koji nije ništa manje surov od onog na frontu. Ovo nije samo rat protiv Irana, ovo je istorijski trenutak u kojem se rješava pitanje ko će biti apsolutni lider arapskog svijeta. “Bliskoistočna igra prestola” ušla je u svoju najopasniju fazu – fazu eliminacije konkurencije pod maskom ratnih dejstava.

Ko zapravo sjedi za stolom?

Da bismo razumjeli dinamiku ovog sukoba, moramo skloniti zastave i pogledati u lica ljudi koji vode glavne riječi. Zalivom ne upravljaju demokratski parlamenti, već porodice povezane krvlju, decenijskim brakovima, ali i dubokim, naslijeđenim nepovjerenjem.

Glavni igrač je Kuća Saud, na čelu sa prestolonasljednikom Muhamedom bin Salmanom (MBS). On kontroliše najveću teritoriju i resurse, a njegova ambicija ne staje na granicama Saudijske Arabije. Za njega je ovaj rat prilika da postane moderni Kalifa – neprikosnoveni lider koji će diktirati pravila i Istoku i Zapadu.

Njemu nasuprot stoji Kuća Al Nahyan iz Abu Dabija, koju vodi Muhamed bin Zajed (MBZ). Godinama je on bio mentor mlađem MBS-u, ali je učenik prerastao učitelja i počeo da mu “otima” hljeb iz usta. Tu je i porodica Al Maktoum iz Dubaija, čije bogatstvo počiva na staklenim nogama turizma i globalnih finansija, kao i porodica Al Thani iz Katara, koja se decenijama vješto snalazi igrajući na svim stranama, održavajući veze i sa Teheranom i sa Washingtonom.

MBS i kraj “bratske” idile

Dugo se u javnosti prodavala slika o neraskidivom savezu Rijada i Abu Dabija, ali stvarnost je mnogo surovija. MBS je odavno pokrenuo proces koji se u geopolitici može nazvati ekonomskim kanibalizmom. Njegova vizija “2030” direktno udara na temelje Dubaija i Abu Dabija. On želi da sve što je decenijama građeno u UAE – od sjedišta multinacionalnih kompanija do turističkog primata – silom prilika i zakona preseli u Saudijsku Arabiju.

Rat koji traje već nedelju dana postao je idealan katalizator za ovu strategiju. Dok Iran uzvraća udarce, on ne pogađa nasumično. Iranski dronovi i rakete, navođeni ruskim podacima, hirurški precizno pronalaze ciljeve u UAE. Zašto? Zato što su Dubai i Abu Dabi na samoj obali, vrlo ranjivi i krhki. Za MBS-a, ovo je savršena situacija: dok se Iran troši u ratu sa Amerikom, iranska odmazda istovremeno uništava njegovu glavnu ekonomsku konkurenciju u komšiluku. Kada se dim raziđe, Dubai bi mogao ostati samo sjećanje na jedan luksuzni model, dok će Rijad ostati jedina “sigurna luka” u regionu.

Korišćenje Amerike i Izraela kao “iznajmljenog mača”

U ovoj igri, velike sile i Izrael služe kao instrumenti lokalnih vladara. UAE su potpisali Abrahamov sporazum sa Izraelom, nadajući se da će dobiti tehnološki štit koji će ih sačuvati ne samo od Irana, već i od budućih saudijskih pritisaka. Oni žele da američko prisustvo bude garant njihovog “staklenog” luksuza.

Međutim, MBS igra mnogo dublju i opasniju igru. On potajno lobira za intenziviranje američkih udara, ne zato što voli Washington, već zato što želi da “američki čekić” uništi iransku vojnu moć (“nakovanj”) do te mjere da on sam više nikada ne mora da brine o Teheranu. Dok Amerika krvari municiju i novac, a Izrael se troši u iscrpljujućim vazdušnim bitkama, MBS čeka trenutak kada će se svi umoriti. Planira da ostane jedini stabilan igrač koji će sutra Kini i Rusiji reći: “Stari centri moći u Dubaiju su pod ruševinama, Amerika odlazi kući, ja sam jedini koji vam može garantovati stabilnostcijena nafte.”

Ko ostaje na nogama?

Ako analiziramo ciljeve i rizike kroz prizmu dosadašnja ratna dejstva, slika postaje kristalno jasna.

Saudijska Arabija (MBS) igra na sve ili ništa. Njen cilj je potpuna regionalna hegemonija i trajno uklanjanje Dubaija kao rivala. Iako rizikuje da rat zahvati i njena naftna polja, potencijalna nagrada je status neprikosnovenog lidera arapskog svijeta sa snagom jedne Turske i kontrolom nad novim, istočnim tokovima kapitala.

S druge strane, Ujedinjeni Arapski Emirati (MBZ) se bore za goli opstanak svog ekonomskog modela. Njihov rizik je apsolutan – gubitak statusa svjetskog finansijskog čvorišta. Ako prežive, ostaće tehnološki napredna enklava, ali će njihova moć biti trajno zasijenjena Rijadom.

Katar nastavlja svoju politiku balansiranja, pokušavajući da ostane most između svih strana. Njihov dobitak može biti uloga ključnog posrednika u svijetu nakon povlačenja Amerike, ali rizikuju ponovnu blokadu od strane “bijesnih” komšija. Male države poput Kuvajta i Bahreina u ovom vihoru nemaju mnogo izbora – one samo pokušavaju da sačuvaju mrvice suvereniteta, svjesne da će na kraju postati puki sateliti ili Saudijske Arabije ili novog, pobjedničkog Irana.

Paradoks “Korisnog neprijatelja”

U ovoj šahovskoj partiji “na slijepo”, postavlja se ključno pitanje: Da li MBS zaista želi pad režima u Teheranu? Odgovor je kompleksan, ali se svodi na to da mu više odgovara trajno oslabljen i izolovan Iran, nego pro-zapadna i demokratska država na njegovim granicama.

Za Kuću Saud, iranski ajatolasi su “korisni neprijatelji”. Oni služe kao savršeno opravdanje za stalno naoružavanje od strane Zapada i održavanje unutrašnje kohezije pod parolom “nacionalne ugroženosti”. Pad režima u Teheranu donio bi ogroman rizik: liberalan i otvoren Iran bio bi mnogo privlačniji za globalne investicije od konzervativne Saudijske Arabije. MBS-u ne treba Iran koji cvjeta pod zapadnim patronatom, njemu treba Iran koji je vojno “kastriran”, ekonomski zavistan od evroazijskih tokova (čitaj Kine i Rusije), ali dovoljno živ da i dalje služi kao šiitsko strašilo koje Rijad čini nezamjenjivim liderom sunitskog svijeta.

Zato je Reza Pahlavi za Abu Dabi više od princa u egzilu – on je njihova poslednja nada da se točak istorije okrene unazad, u vrijeme kada je Zaliv bio mirno more trgovine, a ne poligon za saudijske ambicije. Kako se špekuliše, UAE ne donira Pahlavija zato što vole demokratiju ili monarhiju, već zato što je to jedini način da se spasu od scenarija u kojem oni postaju samo jedna provincija novog saudijskog carstva.

Kraj porodične idile u sjenci projektila

Ono što nam dosadašnja ratna dejstva potvrđuju jeste da u Zalivu više nema bratstva, samo surove računice. MBS-ova strategija “tišine” dok bombe padaju na Teheran je zapravo najglasniji potez u njegovoj karijeri. On koristi američku silu da ukloni spoljašnjeg neprijatelja (Iran), a iransku odmazdu da počisti unutrašnju konkurenciju (UAE).

Kada se ovaj sukob završi, Bliski istok koji smo poznavali – onaj sa sjajnim neboderima Dubaija kao simbolom arapskog uspjeha – vjerovatno će biti stvar prošlosti. Umjesto njega, uzdiže se čelična vizija Rijada. To je trenutak u kojem se sudbina čitavih gradova i naroda prodaje za jedan jedini cilj: da Kuća Saud postane jedini i apsolutni gospodar pustinje u svijetu koji se nepovratno dijeli.

Savršeno je jasno da MBS-u više odgovara trajno oslabljen, izolovan i “ukroćen” režim u Teheranu, nego potpuna promjena režima koja bi donijal neizvjesnost i nesigurnu poziciju Saudijske Arabije. Zato je hipotezu iz prethodnog teksta o “Evroazijskoj zamci”, imalo smisla i realne osnove pretočiti u tekst!