Piše: Dejan Abazović, MSc
Datum: 19.02.2026. godine

Svijet u kojem živimo, a koji u svojoj knjizi nazivam dobom Kognicije 2.0, upravo je dobio svoj najmračniji statistički certifikat. Decenijama smo vjerovali u takozvani Flinov efekat, onaj optimistični trend koji je preko dvije stotine godina bilježio stalni rast prosječne inteligencije kroz generacije. Vjerovali smo da svaka nova generacija, zahvaljujući boljem obrazovanju i tehnologiji, neizbježno postaje pametnija. Međutim, podaci koji su se pojavili početkom ove 2026. godine šokirali su naučnu javnost i potvrdili ono na šta godinama upozoravam: po prvi put u savremenoj istoriji, trend se preokrenuo. Generacija Z, naša djeca rođena u digitalnom zagrljaju, pokazuje slabije intelektualne sposobnosti od svojih roditelja.

Glavni krivac nije nedostatak informacija, već radikalna fragmentacija pažnje. Živimo u eri kognitivnog sjeckanja gdje kratki video formati, beskonačni skrol i stalne notifikacije bukvalno reprogramiraju dječji mozak. Umjesto dubokog uranjanja u problem, mozak se navikava na instant zadovoljstvo koje traje 15-20 sekundi.

Ovaj alarm nije plod nagađanja, već suštinsko svjedočanstvo koje je pred Odborom američkog Senata sredinom januara ove godine iznio čuveni neuronaučnik dr Džared Kuni Horvat. Njegove riječi su bile jasne i nemilosrdne – kognitivni razvoj djece u razvijenom svijetu ne samo da stagnira, već se ubrzano urušava. Padovi su vidljivi u svim ključnim oblastima: od pažnje i pamćenja, preko pismenosti i numeričkih sposobnosti, pa sve do dubokog rješavanja problema. Ironija je bolna – naša djeca provode više vremena u formalnom obrazovanju nego bilo koja generacija prije njih, a ipak iz škola izlaze kognitivno siromašnija.

Svjedočenje Odborom američkog Senata

Dr Horvat je ljekarima, pedagozima i političarima ukazao na krivca kojeg uporno odbijamo da procesuiramo. Ljudski mozak se milionima godina razvijao za duboko, fokusirano učenje kroz živu, neposrednu ljudsku interakciju. Naša biologija zahtijeva dugotrajnu pažnju da bi se informacija usjekla u dugoročno pamćenje. Nasuprot tome, digitalni uređaji su dizajnirani da rasparčaju tu pažnju, da nas tjeraju na stalno prebacivanje sa jednog sadržaja na drugi, ostavljajući nas u stanju kognitivne plitkosti.

Horvatove analize pokazuju zastrašujući obrazac: što je veća izloženost ekranima u učionicama, to su rezultati u čitanju, matematici i složenom rezonovanju slabiji. Tinejdžeri danas provode više od polovine svog budnog vremena ispred ekrana, a značajan dio tog vremena je onaj koji bi trebao biti posvećen učenju. Umjesto da duboko obrađuju informacije, njihovi mozgići su prisiljeni na stalno “skrolovanje” kroz znanje, što dovodi do gubitka fokusa i atrofije izvršnih funkcija. Digitalni alati, kako navodi Horvat, možda mogu pomoći u uvježbavanju nekih uskih, ponavljajućih vještina, ali oni suštinski ubijaju dubinu razumijevanja i kritičko mišljenje.

On ovaj fenomen naziva strukturnim neskladom između ljudske kognicije i načina na koji su digitalne platforme dizajnirane. Tehnologija je napravljena da nas mami i mrvice naše pažnje prodaje oglašivačima, dok je mozak napravljen da gradi cjeline. Taj jaz je prostor u kojem nestaje kognitivni suverenitet o kojem pišem u svojoj knjizi. Upozorenja dr Horvata su jasna: “Nekontrolisano korišćenje i uvođenje tehnologije u obrazovanje nosi rizik trajne štete po sposobnost našeg društva za racionalno razmišljanje.”

Neurološki rat u dječjoj glavi

Ono što se dešava unutar lobanje je zastrašujuće. Naš prefrontalni korteks, onaj dio mozga koji nas čini ljudima, zadužen za logiku, planiranje i obuzdavanje impulsa, bukvalno atrofira usljed nedostatka upotrebe. Kada tehnologija donosi odluke umjesto nas, ovaj „izvršni centar“ miruje. S druge strane, prekomjerna stimulacija digitalnim sadržajima preopterećuje amigdalu – centar za emocije i strah.

Rezultat je poražavajući – dobijamo generacije koje su biološki nesposobne za strpljenje. Kada amigdala preuzme kormilo, a prefrontalni korteks oslabi, dijete gubi sposobnost da vlada sobom. To je razlog zašto svjedočimo eksploziji impulsivnog djelovanja, vršnjačkog nasilja i digitalne mržnje. Fragmentisana pažnja proizvodi fragmentisanu ličnost koja ne može da poveže uzrok i posljedicu, već reaguje samo na prvi emotivni nadražaj.

Šta kažu drugi naučnici?

Horvat nije usamljen u ovim tvrdnjama. Čuveni francuski neuronaučnik dr Mišel Demirže (Michel Desmurget), autor knjige „Digitalni kreten“, iznosi podatke da čak i mala upotreba ekrana kod djece dovodi do smanjenja rječnika i lošijeg pamćenja. On ističe da je koeficijent inteligencije nove generacije u stalnom padu u svim zemljama koje su masovno uvele EdTech. Takođe, istraživanja sa Stanforda potvrđuju da „multitasking“ na ekranima trajno oštećuje sivu masu u dijelovima mozga zaduženim za empatiju i kognitivnu kontrolu. Mi svjesno gradimo generaciju koja ima „brze prste“, ali plitku misao.

Kako spasiti našu djecu?

Suočeni sa podacima koji ukazuju na istorijski pad inteligencije, ne smijemo se zadovoljiti blagim pedagoškim savjetima. Potreban nam je radikalan rez – prelazak sa deklarativne brige na institucionalnu zaštitu dječjeg uma. Naš obrazovni sistem se mora transformisati iz servisa za digitalnu pismenost u tvrđavu kognitivnog suvereniteta.

Ako ne prepoznamo da je pažnja najvrijedniji resurs koji posjedujemo, rizikujemo da postanemo društvo koje ima pristup svim informacijama svijeta, ali nema mozak koji te informacije može da poveže u smisao. Bez kognitivnog suvereniteta, mi više nismo subjekti koji stvaraju istoriju, već objekti kojima upravljaju algoritmi. Vrijeme je da se zapitamo: da li obrazujemo djecu da budu slobodni ljudi ili ih programiramo da budu fragmentisani korisnici u svijetu u kojem više ne razumiju ni uzrok ni posljedicu.

Regulacija kao čin suvereniteta

Ako kognitivnu krizu zatvorimo isključivo u zidove učionica, napravićemo samo privremenu branu. Odbrana dječjeg uma je početak, ali spas civilizacije zahtijeva širu kognitivnu odbranu društva. Baš kao što smo kroz istoriju zakonski uređivali zaštitu vazduha od zagađenja, danas moramo urediti zaštitu našeg mentalnog prostora.

Regulacija o kojoj govorim nije gušenje slobode, već njena jedina preostala zaštita. Ako ne uredimo zakone tako da štite ljudsku pažnju, uskoro nećemo imati građane sposobne da te zakone razumiju, a kamoli da po njima žive. Suverenitet države počinje suverenitetom uma svakog njenog građanina.

Vrijeme je da se zapitamo da li obrazujemo djecu da budu slobodni ljudi ili ih programiramo da budu fragmentisani korisnici u svijetu u kojem više ne razumiju ni uzrok ni posljedicu.

U prilogu ovog teksta predlažem:

DEKLARACIJA
O ZAŠTITI KOGNITIVNOG ZDRAVLJA UČENIKA

Polazeći od naučno utvrđenih činjenica o štetnosti fragmentacije pažnje i negativnom uticaju digitalnih tehnologija na razvoj prefrontalnog korteksa kod djece i mladih, predlažemo sljedeći set mjera za osnovno i srednje obrazovanje:

I. Osnovna škola: Zona kognitivnog integriteta

Osnovno obrazovanje mora biti utemeljeno na razvoju duboke pažnje, pismenosti i socijalne inteligencije bez digitalnih distrakcija.

Škola kao zona bez smartfona: Uvodi se potpuna zabrana donošenja i korišćenja pametnih telefona u krugu školske zgrade i dvorišta. Ukoliko dijete posjeduje telefon radi komunikacije sa roditeljima van škole, on mora biti isključen i odložen u namjenske ormariće prije početka nastave.

Analogni prioritet u nastavi: Udžbenik, sveska i olovka ostaju primarni alati učenja. Digitalna tehnologija (tableti i pametne table) može se koristiti isključivo kao povremena demonstracija pod strogim nadzorom nastavnika, a nikako kao zamjena za pisanje rukom i čitanje sa papira.

Rehabilitacija socijalnog prostora: Tokom odmora strogo je zabranjena upotreba bilo kakvih elektronskih uređaja. Podstiče se fizička aktivnost i direktna komunikacija, čime se štiti razvoj empatije i sprečava digitalna otuđenost.

II. Srednja škola: Razvoj digitalne zrelosti i otpora

Srednje obrazovanje treba da pripremi mlade ljude da vladaju tehnologijom, umjesto da budu objekti algoritamske manipulacije.

Protokol „Čist čas“: Svaka učionica mora biti opremljena pretincima za odlaganje telefona. Učenici odlažu uređaje na početku dana, čime se prekida stalni stres od notifikacija i omogućava ulazak u stanje „dubokog rada“ (Deep Work).

Digitalna higijena kao obavezna vještina: Uvodi se modul u okviru nastave koji objašnjava neurobiološke osnove zavisnosti od društvenih mreža, mehanizme dopaminske petlje i načine na koje algoritmi (Hypernudge) utiču na donošenje odluka.

Kritička blokada sadržaja: Školski Wi-Fi sistem mora imati aktivne filtere koji onemogućavaju pristup mrežama sa kratkim video formatima (TikTok, Instagram Reels) koji su naučno dokazani uzročnici fragmentacije pažnje.

III. Opšte pravne i etičke mjere: Zaštita integriteta učenika i nastavnika od zloupotrebe tehnologije

Nulta tolerancija na digitalno nasilje: Neovlašćeno snimanje, fotografisanje i distribucija sadržaja iz školskog života na društvene mreže tretiraće se kao najteži disciplinski prekršaj. Škola mora biti siguran prostor u kojem niko nije izložen digitalnom linču.

Kognitivna procjena obrazovnih tehnologija: Svaki novi softver ili digitalni alat (EdTech) koji se uvodi u nastavu mora proći nezavisnu procjenu uticaja na pažnju i kognitivne funkcije učenika, a ne samo na „efikasnost prenosa informacija“.