Piše: mr Dejan Abazović

Povod za pisanjem ovog teksta je nedavna poruka koja kruži društveni mrežama a koju sam i sam dobio. U nastavku vam kopiram tekst poruke a nakon toga pišem o činjeničnom stanju prosvete u Crnoj Gori u vrijeme proslave 400 godina od prve državne štamparije (Obodska štamparija) (prim. aut.).

PORUKA:

Jeste li znali za ovo, dobro pročitajte?

CRNA GORA, UPRKOS RATOVIMA, 1893. godine POSTALA PRVA ZEMLJA NA SVIJETU KOJA JE PROSLAVILA 400 GODINA OD PRVE DRŽAVNE ŠTAMPARIJE (OBODSKA ŠTAMPARIJA), ŠTO JE ZAPREPASTILO TADAŠNJU EVROPSKU INTELEKTUALNU ELITU.

Delegati iz Londona, Pariza, Beča, Rima i Petrograda doputovali su brodovima u Kotor. Odatle su, baš onim cik-cak putem , na konjima i u kočijama kretali uz planinu. Za mnoge profesore sa Oxforda ili Sorbone, to je bio prvi put da vide takav krš, a s vrha Lovćena su gledali Jadran kao na dlanu.

U dvorani Zetskog doma bila su izložena prva izdanja Oktoiha iz 1494. godine. Naučnici su satima sa lupama pregledali kvalitet štampe, ne vjerujući da je to nastalo u planinskom manastiru dok je ostatak Balkana padao pod Osmanlije.

Predstavnici najstarijih evropskih univerziteta držali su govore na latinskom, nazivajući Crnu Goru „BASTIONOM HRIŠĆANSKE KULTURE“.

Kralj (tada knjaz) Nikola je priredio banket za stotine zvanica. Kažu da je tadašnji izaslanik sa Oxforda rekao da je došao da vidi „divlja plemena”, a da je našao ,,NAJSTARIJU GOSPODU EVROPE”

Londonski The Times (Britanija)

„Postoji nešto gotovo nadrealno u činjenici da jedna mala planinska kneževina, koja je provela vjekove u neprekidnom ratu za opstanak, slavi četiri vijeka pismenosti. Dok su veće i bogatije nacije u 15. vijeku još uvijek oklijevale pred Gutenbergovim izumom, Crnogorci su u svojim nepristupačnim gudurama već štampali knjige. To je narod koji je topovsku đulad topio da bi izlio slova.“

Le Figaro (Francuska)

„Cetinje je ovih dana prijestonica svjetske inteligencije. Nevjerovatan je prizor vidjeti profesore sa Sorbone kako koračaju pored CRNOGORSKIH GORŠTAKA koji nose jatagane o pojasu, a u džepu primjerak ‘Gorskog vijenca’. Ova proslava je dokazala da Crna Gora nije samo ‘Sparta Balkana’, već i njegova Atina.“

Neue Freie Presse (Austrougarska)

„Možemo osporavati njihove političke težnje, ali ne možemo osporiti njihovu kulturnu baštinu. Izložba inkunabula na Cetinju pokazuje da su CRNOGORCI POSJEDOVALI NIVO CIVILIZACIJE KOJI JE BIO DALEKO ISPRED NJIHOVIH SUSJEDA, pa čak i nekih zapadnih naroda u to mračno doba 1494. godine.”

Golos (Rusija)

„Crna Gora je upalila svjetlo prosvjete na istoku Evrope u trenutku kada se činilo da će sve prekriti otomanska tmina. Njihova štamparija nije bila samo tehnički pogon, već duhovna tvrđava koja je ostala neosvojena.“

Mnogi američki listovi su prenijeli vijest sa naglaskom na paradoks:

„Najmanja država u Evropi drži lekciju iz istorije cijelom svijetu. Proslava na Cetinju podsjeća nas da sloboda i kultura idu ruku pod ruku. Narod koji je znao da štampa knjige dok se borio za goli život, zaslužuje vječno divljenje civilizovanog svijeta.“

KOMENTAR:

Fascinantna je činjenica da je Crna Gora 1893. godine proslavila četiri vijeka od štampanja prve knjige, ali je važno taj jubilej posmatrati kroz prizmu surove realnosti tadašnjeg društva. Dok su delegati sa Oxforda i Sorbone u Zetskom domu držali govore na latinskom, slika prosvećenosti u Crnoj Gori krajem 19. i početkom 20. vjeka, prema zvaničnim popisima i istorijskim podacima, izgledala je ovako:

1. Pismenost: Iako je Crna Gora bila prva zemlja sa državnom štamparijom u 15. vijeku, taj kontinuitet pismenosti nije postojao u praksi:

• 1879. godine: Pismenost je bila na poražavajućem nivou, manje od 5%.
• 1909. godine: Čak 16 godina nakon te glamurozne proslave, pismenost dostiže tek 15–20%. Kod žena je situacija bila još gora – pismenih je bilo jedva 4,5%. Dakle, onaj „gorštak sa jataganom“ iz francuskih novina najvjerovatnije nije znao da pročita ni slova iz knjige koju je nosio u džepu.

2. Obrazovna mreža: Infrastruktura za opismenjavanje počela je da se gradi tek decenijama nakon što su evropske zemlje već imale razvijene univerzitete:

• Osnovne škole: Godine 1879. radilo je svega 16 škola. Tek zakonom iz 1901. osnovno obrazovanje postaje obavezno, pa se do 1907. broj škola penje na 136.
• Srednje škole: Crna Gora je skoro cijeli 19. vijek bila bez klasične srednje škole. Gimnazija na Cetinju (kao niža) otvorena je tek 1880., Podgorica je dobila nižu gimnaziju tek 1907., a Nikšić tek 1913. godine.

4. Elitne ‘oaze’: Dok su škole za narod bile rijetkost, postojale su samo dvije ozbiljnije ustanove, i obje su zavisile od tuđe pomoći:

• Djevojački institut ‘Carice Marije’: Elitna škola za kćerke glavara koju je u potpunosti finansirala ruska carska porodica. Njen uticaj na opštu pismenost žena u selima bio je zanemarljiv.
• Bogoslovija: Jedina škola za stvaranje učitelja, takođe zavisna od ruskih subvencija. Vrhunac obrazovanja tog doba bio je, dakle, ‘poklon’ iz inostranstva, a ne sistemski proizvod države.

3. Budžet: Prioriteti države jasno su se vidjeli u državnoj kasi. Crna Gora je bila “ratnički logor” u kojem je knjiga bila luksuz, a puška obaveza:

• Vojni izdaci: Krajem 19. vijeka, država je izdvajala od 50–60% budžeta na vojsku i administraciju.
• Ulaganje u prosvjetu: Za škole i kulturu izdvajano je svega 5% do 8% državnog novca. Učiteljske plate su bile male i često su kasnile mjesecima, dok se u isto vrijeme trošilo bogatstvo na nabavku “modernih moskovki” i topova.

Zaključak: Proslava iz 1893. bila je vrhunski diplomatski potez knjaza Nikole da Crnu Goru predstavi kao civilizovanu evropsku državu. Međutim, brojke ne lažu: Crna Gora je tada bila zemlja sa velikom kulturnom istorijom, ali veoma skromnom obrazovnom sadašnjošću. Kultura je bila simbol ponosa i “bastion” za strance, dok je prosječan Crnogorac, a posebno Crnogorka, još uvijek vodio bitku sa osnovnom pismenošću.