Piše: mr Dejan Abazović

U cilju boljeg razumijevanja aktulene spoljne politike Sjedinjenih Američkih Država, koja se u najvećoj mogućoj mjeri sprovodi u kontinuitetu – bez obzira na promjene vlasti, pišem o jednom od najuticajnijih Američkih dipolmata u istoriji. John Hay je bio arhiteka Američke spoljne politike čija konstrukcija i danas predstavlja stublinu njenog djelovanja. Iako njegovih spomenika nema u mjeri u kojoj je zaslužio, ono što je mnogo važnije za Ameriku, posledice njegove spoljne politike su dovele do toga da je Amerika nakon njega postala najveća svjetska vojna i ekonomska sila (prim. aut.).

Kraj 19. i početak 20. vijeka predstavljaju jedan od najvažnijih prelomnih trenutaka u istoriji Sjedinjenih Američkih Država (SAD). U tom periodu SAD definitivno napuštaju dugogodišnju politiku relativnog izolacionizma i počinju da se oblikuju kao imperijalna globalna sila. Jedna od ključnih, a često nedovoljno prepoznatih figura tog procesa bio je John Hay, državni sekretar SAD od 1898. do 1905. godine. Njegov uticaj na američku spoljnu politiku bio je dubok, dugoročan i strateški promišljen – često suptilan, ali izuzetno efikasan.

Političar sa dugim pamćenjem istorije

John Hay nije bio tipičan diplomata. Karijeru je započeo kao lični sekretar Abrahama Lincolna, svjedočeći iz prve ruke Američkom građanskom ratu, raspadu Unije i njenoj ponovnoj konsolidaciji. To iskustvo oblikovalo je njegov pogled na moć, državu i istoriju. Hay je duboko vjerovao da velike nacije imaju istorijsku odgovornost, ali i interes, da šire svoj uticaj. Naučio je tada jednu ključnu lekciju: države opstaju samo ako razumiju istorijski trenutak u kojem se nalaze.

John Hay nije postao državni sekretar u mirno vrijeme. William McKinley ga je imenovao 1898. godine, upravo u trenutku kada su Sjedinjene Države ulazile u Špansko-Američki rat i prvi put ozbiljno izlazile iz svoje kontinentalne ljušture. Amerika tada nije tražila govornika, već čovjeka sa pamćenjem i instinktom za istorijski lom. Hay je iza sebe imao decenije diplomatskog iskustva i, što je možda važnije, reputaciju čovjeka koji razumije kako se država ponaša kada joj se moć naglo poveća. Njegovo imenovanje bilo je priznanje da Amerika više ne može sebi priuštiti improvizaciju u spoljnoj politici.

Hay je shvatio ono što mnogi u Americi nijesu željeli da priznaju – okeani više nijesu dovoljna zaštita. Industrijska Amerika je tražila tržišta, puteve i pravila koja joj odgovaraju. A pravila se, znao je Hay, ne mole – ona se pišu. U privatnoj prepisci, u jednom pismu iz 1898. godine, napisao je: „Sjedinjene Države su sada pozvane da preuzmu dio tereta istorije. Ne možemo se više skrivati iza okeana.“

Susret temperamenta

Pravi test Hayove pozicije desio se 1901. godine, nakon atentata na McKinleyja i dolaska Theodorea Roosevelta na vlast. Na prvi pogled, njih dvojica nijesu mogli biti različitiji. Roosevelt – energičan, bučan, opsjednut snagom i akcijom. Hay – povučen, ironičan, sklon dugim rečenicama i sporazumima. Ipak, upravo ta suprotnost učinila ih je savršenim parom. Roosevelt je želio Ameriku koja govori glasno i jasno; Hay je znao kako da se te riječi pretoče u međunarodne obaveze drugih. Dok je predsjednik nosio „veliki štap“, Hay je pisao pravila po kojima se štap koristi.

Iako nije uvijek dijelio Rooseveltov entuzijazam za demonstraciju sile, Hay je uživao njegovo puno povjerenje. Roosevelt je razumio ono što političari često zaboravljaju: da diplomatija nije suprotnost moći, već njen najjeftiniji i najtrajniji oblik. Zato Hay nikada nije bio marginalizovan, niti zamijenjen nekim „svojim čovjekom“. Njihov odnos bio je pragmatičan i lišen sentimentalnosti – Roosevelt je gurao granice, Hay ih je učvršćivao. Jedan je stvarao momentum, drugi trajnost. Zajedno su oblikovali model američke spoljne politike u kojem energija dolazi iz Bijele kuće, a arhitektura iz Stejt departmenta.

Od izolacije ka globalnom angažmanu

Do kraja 19. vijeka američka spoljna politika bila je dominantno usmjerena na unutrašnji razvoj i zapadnu hemisferu. Međutim, industrijski bum, rast izvoza i potreba za novim tržištima učinili su takav pristup neodrživim. Hay je jasno shvatao da ekonomska moć bez spoljne političke projekcije ostaje ograničena.

Za razliku od klasičnih imperijalnih sila Evrope, Hay je smatrao da SAD ne treba da kopiraju kolonijalni model Britanije ili Francuske. Njegov cilj bio je drugačiji: globalni uticaj bez formalnih kolonija, moć ostvarena kroz pravila, ugovore i ekonomske tokove. U tom smislu, često mu se pripisuje izjava: „Trgovina slijedi zastavu, ali je ne mora uvijek nositi.“ Iako ova rečenica nije izrečena javno, ona precizno oslikava filozofiju njegove politike. Drugim riječima – neka drugi čuvaju granice, Amerika će čuvati tržišta.

Politika „Otvorenih vrata“

Najpoznatiji i najuticajniji Hay-ov potez bila je “Politika otvorenih vrata” prema Kini, formulisana u diplomatskim notama velikim silama 1899. i 1900. godine. U trenutku kada su Britanija, Rusija, Njemačka, Francuska i Japan faktički dijelile Kinu na sfere uticaja, SAD su bile autsajder – bez kolonija, bez vojne sile na terenu. Hay je tu slabost pretvorio u prednost.

U noti od septembra 1899. on zahtijeva:
– jednak tretman svih država u trgovini s Kinom,
– zabranu diskriminatornih carina,
– očuvanje teritorijalnog integriteta Kine.

Suštinski radilo se o jednom jednostavnom zahtjevu: ako već dijelite svijet, hajde da ga dijelimo tako da i Amerika ima koristi. Kada nijedna velika sila nije formalno odbila njegov prijedlog, Hay je proglasio politiku prihvaćenom. Njegova čuvena formulacija glasila je:
„U odsustvu prigovora, Sjedinjene Države smatraju da postoji saglasnost.“ Ovaj diplomatski manevar bio je revolucionaran. SAD su bez ijednog ispaljenog metka postale ravnopravan igrač u Aziji, a koncept „otvorenih tržišta“ postao je trajni stub američke spoljne politike.

Špansko-američki rat i prihvatanje imperijalne realnosti

Iako lično nije bio zagovornik rata, Hay je Špansko-američki rat 1898. godine opisao kao:
„sjajan mali rat“ (“a splendid little war”). Ova cinična, ali iskrena izjava otkriva njegov pragmatični pogled: rat je bio kratak, efikasan i geopolitički izuzetno isplativ. Nakon njega, SAD su preuzele kontrolu nad Filipinima, Portorikom i Guamom.

Hay je shvatio da se Amerika sada nalazi u novoj fazi istorije. Umjesto povlačenja, radio je na međunarodnoj legitimaciji američkog prisustva, svodeći rizik od sukoba sa drugim silama na minimum.

Panama kanal – geopolitika bez topova

Jedan od najvažnijih, ali često zanemarenih Hay-ovih uspjeha bio je Hay-Paunsefotov sporazum iz 1901. godine, kojim je Velika Britanija pristala da se povuče iz zajedničke kontrole nad budućim Panamskim kanalom. Time je:
– eliminisan britanski strateški uticaj,
– SAD dobile slobodne ruke,
– otvoren put američkoj dominaciji u Atlantiku i Pacifiku.

Hay je razumio da kontrola trgovačkih puteva znači kontrolu moći. U tom smislu, Panama kanal bio je ekonomski i vojni multiplikator američke snage.

Stil moći i dugoročno nasljeđe

John Hay je bio diplomata stare škole, ali sa modernim instinktom. Vjerovao je u pravo, ugovore i norme, ali je istovremeno znao da su one efikasne samo ako stoje iza realne moći.
Njegova diplomatija bila je tiha, ali odlučna. Stvarao je pravila igre u kojima su američki interesi predstavljani kao univerzalni principi. Otvorena tržišta, slobodna plovidba, međunarodna pravila – sve to zvuči neutralno, gotovo plemenito. Ali Hay je prvi pokazao da pravila najviše koriste onima koji ih pišu.

Njegov uticaj je najviše vidljiv:
– u Vilsonovoj ideji međunarodnog poretka,
– u hladnoratovskoj politici „slobodnog svijeta“,
– u američkom insistiranju na „otvorenim morima“ i „slobodnoj trgovini“.

Na kraju…

John Hay nije bio predsjednik, niti general, ali je bio strateški um američkog uspona. On je postavio temelje spoljne politike koja je kombinovala idealizam i interes, pravo i moć, trgovinu i geopolitiku.

Bez Johna Hay-a, američka globalna uloga vjerovatno bi bila grublja i konfliktna. Sa njim, SAD su naučile kako da vladaju pravilima koja same pišu.