Piše: mr Dejan Abazović

Nedavna objava udruženja „Crnogorski DNK kod“ o genetičkom profilu dinastije Petrović-Njegoš poslužila je kao povod za još jedan u nizu pokušaja da se laboratorijski nalazi koriste kao alat za nacionalno razgraničavanje. Tekst koji se pojavio u javnosti pod provokativnim naslovom „Njegoš ima papir da nije Srbin“ (https://www.cdm.me/kolumne/evo-i-njegos-ima-papir-da-nije-srbin/), nije samo naučno upitan, već je i logički neodrživ. On pokušava da uradi nemoguće: da biologijom poništi istoriju, a epruvetom obriše nečije lično i narodno osjećanje.

Između „papira“ i „konstrukta“

Glavna mana takvog pristupa je unutrašnja kontradiktornost. Autor teksta trijumfalno maše genetskim „papirom“ kao dokazom da Njegoš nije ono što je sam za sebe tvrdio da jeste. Time on direktno zagovara biološki determinizam – prevaziđenu ideju da krv određuje naciju. Međutim, već u sljedećem pasusu, isti autor se povlači na poziciju modernog sociologizma, tvrdeći da je „svaki identitet društveni konstrukt“.

Ovdje se postavlja pitanje: ako je identitet stvar kulture, jezika i ličnog izbora, kako onda bilo kakav genetički marker može biti „dokaz“ protiv tog izbora? Ako su Njegoševo srpstvo i crnogorstvo društveni konstrukti kovani u “Gorskom vijencu” i “Luči mikrokozmi“, onda ih nikakva haplogrupa stara 5.000 godina ne može poništiti. Ne možete istovremeno tvrditi da su geni nebitni za identitet, a onda te iste gene koristiti kao „papir“ za oduzimanje nečije nacionalne pripadnosti.

Zabluda o „albanskom genu“ E-V13

Tekst se fokusira na haplogrupu E-V13, koja je kod dinastičke porodice Petrović i dijela Crnogoraca prisutna u visokom procentu, sugerišući njenu navodnu „albansku“ prirodu. Ovo je klasičan primjer naučnog poluznanja.

E-V13 je paleobalkanska haplogrupa, čija se ekspanzija na ovim prostorima vezuje za bronzano i gvozdeno doba. Ona je na Balkanu postojala milenijumima prije nego što su se u modernom smislu formirali Albanci, Srbi ili Crnogorci. Činjenica da je danas frekventna kod Albanaca ne čini je „njihovom“ u vlasničkom smislu, baš kao što prisustvo slovenske haplogrupe R1a kod Albanaca njih ne čini Rusima. Petrovići sa E-V13 markerom nisu ništa „manje“ ili „više“ bilo šta – oni su potomci onog dubokog, starosjedilačkog balkanskog sloja koji se kroz vjekove stopio sa slovenskim doseljenicima.

Ko je „pravi“ Crnogorac?

Da bismo razumjeli apsurdnost biološkog dokazivanja nacije, moramo pogledati i druge genetske rodove u Crnoj Gori. Uzmimo za primjer pleme Drobnjak, konkretno granu Novljana. Genetska istraživanja pokazuju da je kod njih dominantna haplogrupa I1-P109 (prim. aut. moja haplogrupa).

Za razliku od „starobalkanske“ E-V13, I1-P109 je germanska haplogrupa, čiji se korijeni nalaze u Skandinaviji. Nosioci ovog markera su na Balkan stigli vjerovatno sa Varjazima, Gotima ili Normanima kao plaćeni ratnici, osvajači ili tokom Seobe naroda. Njihov zajednički predak, je došao na prostore današnjeg Drobnjaka između 1220 i 1240. Dakle prije oko 800 godina.

Ako bismo koristili logiku teksta koji analiziramo, svaki nosilac markera I1-P109 u Crnoj Gori bio bi „malo Skandinavac“ ili „manje Crnogorac i Srbin“ jer mu je daleki predak bio germanski ratnik. Svakako da je to besmislica. Identitet Drobnjaka nije kovan na sjeveru Evrope, već u borbama protiv Turaka, u hercegovačkim zborovima i epskoj tradiciji. Njihova germanska biologija ih ne čini strancima na sopstvenoj zemlji, kao što ni paleobalkanska biologija ne čini Petroviće Albancima.

Genetska slika Crne Gore

Crna Gora je genetski izuzetno raznovrsna. Prema dostupnim podacima, najzastupljenije su:
– I2a (I-PH908 Dinaric) ~ 25% – 35%: Drevni Evropljani – Starosjedioci Balkana;
– E1b1b (E-V13) ~ 24% – 27%: Starosjedioci Balkana (Iliri / Tračani / Proto-Albanci);
– R1b (R-U106 / R-L23) ~ 9% – 13%: Zapadnoevropljani / Kelti / Indo-Evropski;
– J2a ~ 9%: Neolitski poljoprivrednici / Bliski Istok / Anadolija;
– R1a (R-M458 / R-Z208) ~ 7%: Baltoslovenski narodi (Tipična “slovenska” haplogrupa);
– I1 (I1-P109) ~ 5% – 7%: Germani/Goti ;
– …

Ova raznolikost je dokaz naše bogate istorije. Mi smo mješavina starosjedilaca, slovenskih doseljenika, germanskih ratnika i mediteranskih trgovaca. Svi ti slojevi čine ono što smo danas.

Krv prenosi istoriju, a duša identitet

Autor teksta koji komentarišem završava mišlju da „krv prenosi samo bolesti“. To je gruba uvreda za nauku o genetici. Genetika prenosi sjećanje na milenijumske migracije, na preživljavanje i otpornost naših predaka. Ali genetika ne nosi našu krsnu slavu, naš jezik, našu etiku niti naš nacionalni ponos. To su tekovine duha i kulture.

Pokušaj da se Njegoš „razbaštini“ na osnovu haplogrupe je uzaludan posao. I oni sa paleobalkanskom E-V13 i oni sa germanskom I1-P109 podjednako su ugrađeni u temelje ove zemlje. Mi nismo „malo ovi“ ili „malo oni“. Mi smo narod koji je svoje identitete iskovao u najtežim istorijskim okolnostima. Etnička pripadnost je istorija naših duša, a genetika je tek mapa puta koju su naše ćelije prešle do ovog trenutka. Jedno drugom ne smije biti prepreka, a ponajmanje sredstvo za jeftine političke poene.

Napomena:
Moramo praviti jasnu razliku između etničke pripadnosti i nacionalnosti. Dok je etnička pripadnost duboko ukorijenjena u zajedničkom porijeklu, jeziku i vjekovnom običajnom pravu naših plemena – o čemu nam genetika ponešto može reći – nacionalnost je moderni politički okvir (politička kategorija) i stvar ličnog, kulturnog i državotvornog opredjeljenja. Genetika nam otkriva da su naši etnički korijeni složen mozaik, ali taj mozaik ne poništava našu nacionalnu svijest. Naprotiv, on je obogaćuje, pokazujući da smo kao narod preživjeli milenijume miješanja, seoba i borbi, a da smo pritom sačuvali ono najvažnije: svijest o tome ko smo i kome pripadamo.