Piše: mr Dejan Abazović

Prim. aut.
Masovna kupovina američkih škola od strane kineskih investicionih firmi nije samo biznis vijest, to je lekcija – šta se dešava kada jedna država počne da tretira obrazovanje kao puku robu na tržištu, a ne kao temeljni stub nacionalne bezbjednosti i budućnosti. Gubitak kontrole nad obrazovanjem sopstvenog naroda znači gubitak prava na definisanje sopstvene budućnosti. Ako obrazovanje definišemo kao kritičnu infrastrukturu – baš kao što su to, recimo, energetska mreža ili telekomunikacije, onda ovaj tekst predstavlja upozorenje na tihu “okupaciju” tog sistema od strane onih koji shvataju da se najvažnije bitke 21. vijeka ne dobijaju na frontu, već u učionici.

Akvizicija znanja kao strateška investicija

Pitanje stranog vlasništva nad školama u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) više nije samo pitanje slobodnog tržišta, već pitanje kontrole nad kritičnom infrastrukturom. Kada grupacija poput Spring Education Group (pod okriljem Primavera Capital) kontroliše preko 240 institucija u 19 saveznih država, ona ne posjeduje samo nekretnine, već i kanale distribucije znanja i baze podataka o hiljadama maloljetnih građana SAD.

Analiza vlasničke strukture pokazuje da osnivač Primavere, Fred Hu, operiše unutar regulatornog okvira Kine koji podrazumijeva da krupni kapital služi nacionalnim interesima. Investiranje u osnovno i srednje obrazovanje (K-12) predstavlja dugoročno “zasijavanje” terena gdje se kroz standardizaciju kurikuluma i selekciju talenata može vršiti suptilan uticaj na buduću društvenu strukturu SAD. Obrazovanje je, u svojoj suštini, softver koji pokreće državu; prepustiti taj softver stranom rivalu znači prepustiti mu izvorni kod budućnosti.

Gdje je uticaj najjači?

Kineski investicioni trag nije ravnomjeran, već je strateški usmjeren na države koje su ekonomski i populacioni motori SAD-a. Kalifornija prednjači kao glavno čvorište, gdje se u Silicijumskoj dolini i okolini Los Anđelesa nalaze elitne privatne škole koje pripremaju djecu za tehnološki sektor. Slijedi Florida, gdje je rast broja privatnih škola u korelaciji sa prilivom bogatog stanovništva, kao i Texas, koji zbog svoje energetske i vojne važnosti predstavlja ključnu tačku interesa.

Osim ovih giganata, uticaj je snažan i u državama poput New Jersey-a i Illinoisa, gdje se kupuju škole sa dugom tradicijom. Interesantno je da se investicije fokusiraju na regije sa visokom koncentracijom porodica koje teže STEM zanimanjima, čime se kineski vlasnici pozicioniraju kao nezaobilazni partneri u formiranju buduće američke inženjerske i naučne elite.

Ekonomska okupacija obrazovnog vakuuma

Dok američki federalni budžet alocira astronomska sredstva za vojnu pomoć i spoljnopolitičke intervencije, unutrašnji sistem javnog obrazovanja pati od hroničnog deficita investicija u kvalitetan kadar. Kineski kapital ovdje nastupa hirurški precizno. Oni ne kupuju škole koje propadaju da bi ih zatvorili, već ih transformišu koristeći model koji se temelji na meritokratiji i rigoroznim standardima.

Podaci ukazuju na to da škole pod upravom kineskih firmi često uvode strože programe u matematici i prirodnim naukama. To stvara opasan paradoks: strani “ideološki rival” nudi bolji proizvod od domaće države. Time se vrši tiha emancipacija onoga što možemo nazvati modernim “proletarijatom” – djece srednje klase koja u javnom sistemu ne dobijaju vještine potrebne za 21. vijek, dok im kineski vlasnik to omogućava uz profit.

Bezbjednosna dijagnoza i kontrola podataka

Obrazovne ustanove su rezervoari osjetljivih ličnih podataka. Preuzimanje elitnih vojnih akademija, kao što je New York Military Academy, predstavlja bezbjednosni presedan. Ovdje se ne radi samo o učionicama, već o uvidu u psihološke profile, zdravstvene kartone i porodične veze budućih kadrova koji mogu završiti u oružanim snagama ili administraciji. Kako se ti podaci mogu iskoristiti upotrebom konvergentnih tehnologija i nauka je domen za sebe.

U tom kontekstu, obrazovanje se mora definisati kao kritična infrastruktura jednaka energetskoj mreži. Ako strana sila kontroliše platforme preko kojih se djeca edukuju i servere na kojima su njihovi podaci, ona posjeduje “zadnji ulaz” (backdoor) u samu srž američkog društvenog tkiva. Zakonodavne inicijative u nekim državama, koje pokušavaju da zabrane ovakve akvizicije, zapravo su zakasnjela reakcija na činjenicu da je privatni kapital već odavno “prodao” stratešku prednost.

Korporativna disciplina umjesto klasičnog komunizma

Pogrešno je vjerovati da će kineske firme uvoziti klasičnu komunističku ikonografiju. Oni uvoze visokoefikasni autoritarni kapitalizam. To je sistem u kojem se obrazovanje tretira kao fabrika talenata. Fokus na disciplinu i mjerljive rezultate zapravo je odgovor na “mekoću” zapadnog liberalnog obrazovanja koja je, prema mišljenju mnogih analitičara, dovela do pada konkurentnosti. To je cunami koji nije zaobišao ni nas.

Ovo se ne može drugačije tumačiti osim kao “osvajanje iznutra” putem kompetitivnosti. Kineski investitori ne mijenjaju zastave na školama – dovoljno je da promijene radnu etiku i standarde uspjeha. Na taj način, oni stvaraju generaciju Amerikanaca koja je produktivna, ali čiji je sistem vrijednosti bliži istočnoazijskoj kolektivnoj efikasnosti nego tradicionalnom zapadnom individualizmu.

Cijena zanemarivanja sopstvenog naroda

Ekspanzija kineskih kompanija u američkom školstvu se može posmatrati kap ogledalo američke unutrašnje dekadencije. Činjenica da se privatne škole prodaju strancima kako bi opstale govori o tome da je obrazovanje u SAD postalo luksuzna roba, a ne javno dobro.

Na kraju, dok se Washington fokusira na projekciju moći hiljadama milja daleko, Peking investira u temelje te iste moći unutar samih SAD. To nije samo poslovna transakcija, to je strateško preuzimanje kontrole nad procesom formiranja ljudskog kapitala. Amerika se suočava sa istinom – ne možete pobijediti u globalnoj utakmici ako obrazovanje sopstvenog naroda prepustite konkurenciji.