Analiza (12.12.2025. godine): John Mearsheimer
https://www.youtube.com/watch?v=GOJerDDCnes&pp=ygUXam9obiBtZWFyc2hlaW1lciBsYXRlc3Q%3D
(Russia Opens a New Front – NATO Has No Answer – zapisao i preveo mr Dejan Abazović)

John Mearsheimer je američki politikolog i jedan od najuticajnijih teoretičara međunarodnih odnosa današnjice. Profesor je na Univerzitetu u Čikagu i vodeći predstavnik ofanzivnog realizma – teorije prema kojoj velike sile, u anarhičnom međunarodnom sistemu, teže maksimalnoj moći kako bi osigurale sopstvenu bezbjednost. Najpoznatiji je po kritikama liberalnog internacionalizma i spoljne politike SAD, posebno po stavu da je širenje NATO-a glavni faktor pogoršanja odnosa Zapada i Rusije. Autor je uticajnih knjiga poput The Tragedy of Great Power Politics, a njegove analize su često kontroverzne, ali izuzetno uticajne u akademskim i strateškim krugovima (prim. aut.).

—–

Analiza:

Da mi je neko prije nekoliko godina rekao da ćemo doživjeti da neprikosnoveni teškaški šampion vojnih saveza – NATO – stoji po strani, praktično paralizovan, dok njegov glavni protivnik pred njegovim očima otvara potpuno novo poprište djelovanja, ne bih mu povjerovao. A ipak, upravo je to stvarnost u koju se danas budimo. Rusija je faktički otvorila novi front. Ali budimo jasni gdje se to dešava. Ne govorimo o još jednoj ofanzivi u Ukrajini.

Ne radi se o izbijanju krize na Baltiku. Niti o zatezanju odnosa na Arktiku, na koji je čitav zapadni odbrambeni establišment godinama bio opsjednut. Ne – ovaj potez je drugačiji. On je strateški. Asimetričan. I, iskreno, predstavlja majstorsku lekciju iz obmane. Uprkos NATO-ovoj obavještajnoj mreži vrijednoj bilione dolara, uprkos prednjim operativnim bazama i decenijama ratnih simulacija za svaki mogući scenario, savez je zatečen potpuno nespreman.

I evo ključne poruke koju morate razumjeti: ovo ne treba shvatiti kao puku vojnu taktiku. Ovo daleko prevazilazi gomilanje trupa ili raketne silose. Svjedočimo fundamentalnom preslaganju same međunarodne strukture moći. Tektoske ploče globalnog poretka pomjeraju se pod našim nogama, a Zapad tek počinje da osjeća potrese. Moramo biti potpuno svjesni težine ovog trenutka. Po prvi put od pada Gvozdene zavjese, Rusija je uspjela da preokrene igru, gurajući NATO u defanzivni čučanj u regionu za koji je savez vjerovao da mu je čvrsto pod kontrolom – na Kavkazu.

To je vitalna arterija koja povezuje Moskvu direktno sa Teheranom. Kopneni most koji omogućava potpuno zaobilaženje svakog pojedinačnog uskog grla pod kontrolom Zapada. Ovdje ne govorimo samo o linijama na mapi. Gruzija, Jermenija i Azerbejdžan su geopolitičke tačke oslonca oko kojih se okreće čitava povezanost Evroazije. Dok su oči NATO-a bile uprte drugdje, Rusija je ušla i preuzela ključeve kapije.

Brisel je odmah zapao u krizni režim. Vidjeli smo hitne samite, zaštićene telefonske linije između svjetskih lidera, bujicu formalnih protesta. Ali kada se ukloni diplomatska buka, ostaje hladna realnost: NATO je faktički ostao bez poteza. Nema više dobrih opcija. Zašto? Zato što je Zapad sve stavio na jednu pogrešnu pretpostavku – ubijedili smo sebe da će ekonomska izolacija, prekid veza sa zapadnim finansijama, naoružavanje globalne rezervne valute i isključenje iz SWIFT-a baciti Moskvu na koljena.

Ta strategija se spektakularno obila o glavu. Umjesto kapitulacije, Rusija je izgradila paralelnu arhitekturu. Stvorila je nove lance snabdijevanja, sklopila nova savezništva i razvila nezavisne finansijske sisteme. I evo suštine: ti sistemi su sada u potpunosti operativni. Ovo nema veze sa etikom ili moralom. Ovo je hladna logika opstanka.

U korijenu ove paralize nalazi se činjenica da je NATO projektovan za jednu jedinu istorijsku misiju – da zaustavi sovjetske tenkove koji bi krenuli ka Zapadnoj Evropi. Čitav savez počiva na jednostavnoj linearnoj jednačini: napad na jednog je napad na sve. Ali ta logika zahtijeva geografsku jasnoću. Funkcioniše kada možete povući crvenu liniju na mapi i reći: „Ovdje je zid.“ Ali šta se dešava kada prijetnja nije frontalni napad? Kada protivnik ne zauzima vašu teritoriju, već tiho preuzima kontrolu nad tržištem uticaja u regionima koje ste zanemarili?

To je NATO-ova fatalna projektna greška. Pokušavamo da koristimo čekić iz 20. vijeka za rješavanje geopolitičke slagalice 21. vijeka. I nemojte se zavaravati – Rusija je napamet naučila pravila igre. Moskva nema namjeru da napadne članicu NATO-a niti da aktivira Član 5. Putin zna da bi to bio samoubilački pakt i ne traži samouništenje. Umjesto toga, sprovodi daleko sofisticiraniju strategiju – uspostavljanje strateške dubine u sivim zonama gdje NATO ne može lako da projektuje silu. Kavkaz je savršen primjer.

Pogledajte položaj Turske. Da, ona je članica NATO-a, ali pogledajte mapu. Njeni interesi su daleko više isprepleteni sa Azerbejdžanom nego sa Briselom. Oslanja se na rusku trgovinu. Funkcioniše na ruski prirodni gas. Ako Moskva proširi svoje prisustvo na Kavkazu, hoće li Ankara aktivirati kolektivnu odbranu? Hoće li objaviti rat partneru koji snabdijeva trećinu njenih energetskih potreba? Naravno da neće. I upravo tu leži zamka.

Kolektivna odbrana nema smisla ako se članice ne mogu dogovoriti šta uopšte predstavlja prijetnju. Rusija je identifikovala šavove u savezu – tačne tačke gdje se geografija, ekonomija i nacionalna istorija razilaze – i sada ih razdire hirurškom preciznošću.

Ironija je u tome što krhkost koju danas gledamo nije nametnuta spolja. Proizveo ju je sam NATO. Nakon završetka Hladnog rata, savez se nije povukao. Krenuo je naprijed. Apsorbovao je bivše zemlje Varšavskog pakta, šireći se sve dok nije stigao na samo rusko dvorište. Na papiru, logika je djelovala ispravno: zaključati zapadnu pobjedu, izvoziti demokratiju i obezbijediti novi svjetski poredak. Ali postojala je skrivena cijena. Svaka nova zastava podignuta u sjedištu značila je novu bezbjednosnu garanciju, novu granicu za čuvanje i novu obavezu u bilansima.

I tu dolazimo do fatalne greške – prekomjernog širenja. Što je NATO dalje išao na istok, to su njegovi resursi postajali tanji. Prava strategija je umijeće isključivanja – znati šta ne možete da radite jednako je važno kao i znati šta možete. To je brutalna prioritizacija. Ali negdje usput, NATO je prestao da donosi te teške odluke. Izabrao je širenje umjesto održivosti, ne postavljajući ključno pitanje: da li zaista imamo kapacitet da branimo ovoliki prostor?

Danas je presuda jasna. Savez nije samo zauzet – on je opasno prenapregnut. Snage su raspoređene širom Baltika, Poljske i Rumunije. Oružje se sliva u Ukrajinu. Nervozno se prati topljenje arktičkog leda. Istovremeno, SAD pritiskaju Evropu da gleda ka Kini. A usred tog logističkog košmara, Rusija otvara novi front na Kavkazu.

I evo neugodnog pitanja: kako uzvratiti? Ne možete poslati trupe na teren – ni Gruzija ni Jermenija nijesu članice NATO-a. Ne možete dodatno zavrtati ekonomske šrafove – sankcije su već na maksimumu, sredstva centralne banke su zamrznuta, a SWIFT veze presječene. A vojna eskalacija nosi rizik direktnog sukoba i nuklearne razmjene. Šta onda preostaje? Snažna saopštenja za javnost. Histerični hitni sastanci. Izražavanje duboke zabrinutosti. Dok se to dešava, Rusija nastavlja da napreduje.

Ovo je krajnja ironija našeg trenutnog položaja. Instrumenti koji su izgradili zapadnu dominaciju – teritorijalno širenje, ekonomski rat, prijetnja izolacijom – pretvorili su se u ograničenja. Proširili smo se toliko da je perimetar postao neodbranjiv. Sankcionisali smo toliko agresivno da smo iscrpjeli ljestvicu eskalacije. Alati koji su izgradili imperiju sada su okovi koji joj vezuju ruke.

Rusija ovdje ne sprovodi klasično osvajanje. Ne pokušava da anektira Kavkaz. Ne treba joj zemlja – treba joj tok. Gradi masivnu sjever–jug arteriju koja povezuje Rusiju direktno sa Iranom, Indijom i Persijskim zalivom, potpuno zaobilazeći Evropu. Ovo je igra logistike, energije i trgovine. Tokom posljednjeg vijeka Zapad je držao ključeve svih glavnih uskih grla – Suecki kanal, Ormuski moreuz, turske moreuze. Ako ste htjeli da prebacite robu iz Azije na Zapad, morali ste proći kroz naše kapije. Ta geografija nam je davala ogromnu moć.

Ali šta se dešava kada se trgovački pravci promijene? Kada Rusija, Iran i Indija izgrade koridor koji ide sjever–jug, umjesto istok–zapad? Zapadna poluga moći tada nestaje preko noći. I ovo nije naučna fantastika. To se zove Međunarodni transportni koridor Sjever–Jug. Beton se već lije, ugovori su potpisani, kapital se kreće.

Problem za Brisel i Vašington je jednostavan: NATO ovo ne može da zaustavi. Nema invazione vojske koju treba odbiti. Nema upada preko granice. Ovo je ekonomski rat, a Zapad za njega nema doktrinu. NATO je dizajniran da zaustavi sovjetske tenkove na evropskim ravnicama. Nema pojma kako da zaustavi teretne vozove na Kavkazu.

A to nas vodi ka dubljoj, uznemirujućoj stvarnosti: Rusija ne mora da pobijedi NATO u oružanom sukobu. Dovoljno je da NATO učini irelevantnim. Ako Moskva uspije da izgradi paralelnu globalnu ekonomiju, nove trgovačke rute, nezavisne finansijske sisteme i odvojena energetska tržišta – šta tačno naša vojska štiti? Možete posjedovati najnaprednije nosače aviona na svijetu, ali ako se globalna ekonomija reorganizuje oko infrastrukture koju ne kontrolišete, vaša moć je prazna.

Istorija nas uči da velike sile rijetko propadaju zato što izgube bitku. Propadaju kada se osnovna struktura svijeta okrene protiv njih. A upravo se to sada dešava. Ono što se odvija na Kavkazu nije greška – to je karakteristika šireg globalnog preslaganja. Paralelni sistemi niču svuda. Pogledajte širenje BRIKS-a. To više nije samo akronim, već ekonomska sila koja uključuje Saudijsku Arabiju, Iran, UAE i Etiopiju.

Ove zemlje ne stvaraju vojni pakt protiv Zapada. One grade paralelni ekonomski operativni sistem – alternative MMF-u, Svjetskoj banci i svemoćnom dolaru. Zašto tolika žurba? Zato što je Zapad globalni finansijski sistem pretvorio u napunjeno oružje. Kada su SAD 2022. zamrzle ruske devizne rezerve, kroz svjetske prijestonice prošao je šok-talasa. Poruka je bila jasna: vaša sredstva su bezbjedna u zapadnim bankama – dok ne odlučimo da ste neprijatelj.

Kada je Vašington naoružao SWIFT, svijetu je poručio: „Mi držimo prekidač za vašu ekonomiju.“ Svaka suverena država počela je da računa isto – šta ako smo mi sljedeći? Počelo je obezbjeđivanje izlaznih opcija. Ne zato što mrze Zapad, već zato što se plaše zavisnosti. To nije ideologija, već upravljanje rizikom. A infrastruktura, jednom izgrađena, koristi se. Čak i ako se geopolitička temperatura smanji, nove pruge ostaju.

Trgovina se sve više obračunava u juanima, rubljama i rupijama. Saudijci otvoreno govore o prodaji nafte u valutama koje nijesu dolar. To nijesu diplomatske uvrede – to su strukturne pukotine u temelju zapadne moći. Kavkaski koridor je samo jedna arterija u tom novom tijelu. On povezuje Rusiju sa Iranom, Iran sa Indijom i Indiju sa globalnim Jugom. Pred našim očima se gradi evroazijska super-ekonomija, potpuno nezavisna od Njujorka i Londona.

NATO je nemoćan da to zaustavi. Ne možete bombardovati trgovinski sporazum. Ne možete uspostaviti zonu zabrane leta nad bankarskom transakcijom. NATO se bavi kinetičkim ratovanjem, ali svijet se reorganizuje oko ekonomske gravitacije – a za to savez nema odgovor.

Ono čemu svjedočimo može se objasniti pojmom „imperijalna likvidacija“. Ne treba je miješati sa kolapsom. Kolaps je sudar – iznenadan, nasilan i haotičan, poput pada Rima ili raspada Sovjetskog Saveza. Likvidacija je drugačija. To je spor, kontrolisan pad. Tiho shvatanje da su troškovi previsoki, računi se gomilaju i da više ne možete sebi priuštiti upravljanje svijetom. Morate se smanjiti.

Savršen primjer je Britansko carstvo poslije 1945. Britanija nije izgubila Drugi svjetski rat. Bila je na pobjedničkom postolju, ali je pobjeda bankrotirala. Trošak održavanja carstva nadmašio je koristi. Zemlja je bila iscrpljena. Više nije mogla projektovati moć svuda. I zato je dobrovoljno predala lidersku ulogu Sjedinjenim Državama. To je likvidacija. I to je tačka na kojoj se danas nalazi zapadni poredak.

Sjedinjene Države ne gube bitke. NATO ne maše bijelom zastavom. Ali poslovni model hegemonije je slomljen. Troškovi su neodrživi. Naše glavne poluge moći – dolar, sankcije, vojni angažmani – daju sve slabije rezultate. A naši rivali koriste taj umor. Ruski potez na Kavkazu je stres-test tog stanja. Moskva ispituje periferiju i postavlja jednostavno pitanje: ima li Zapad još kapaciteta, novca i političke volje da se bori za rubove?

Odgovor izgleda kao – ne. Možemo držati liniju u Poljskoj. Vjerovatno i na Baltiku, ali uz ogromnu cijenu. Međutim, Kavkaz, Centralna Azija, Bliski istok – ti regioni izlaze iz naše orbite. Ne zato što smo poraženi u ratu, već zbog strateške iscrpljenosti. Prinuđeni smo na trijažu – da odlučimo šta možemo sačuvati, a šta moramo pustiti. Tako izgleda likvidacija u realnom vremenu.

Ali postoji nijansa koju mnogi propuštaju: likvidacija nije nestanak. Postimperijalna Britanija nije iščezla. Ostala je nuklearna sila, stalna članica Savjeta bezbjednosti UN-a i važan diplomatski akter. Ali više nije pisala pravila za ostatak planete. To je budućnost koja gleda Zapad pravo u lice – ne apokalipsa, ne potpuni poraz, već degradacija.

Ulazimo u svijet u kojem Vašington i Brisel više nijesu jedini glasovi koji se slušaju. U svijet u kojem se ključne odluke dogovaraju u Pekingu, Moskvi, Nju Delhiju i Rijadu. U eru u kojoj će Zapad morati da savlada novu vještinu – pregovaranje, umjesto diktiranja.

Ono što se dešava na Kavkazu nije samo udaljeni geopolitički manevar Moskve. To je zatvaranje poglavlja unipolarnog trenutka. Decenijama je Zapad polazio od pretpostavke da može diktirati pravila globalnog puta. Ali naoružavanjem finansija i prekomjernim strateškim širenjem, nenamjerno smo podstakli ostatak svijeta da izgradi sopstvene puteve.

Ulazimo u period u kojem globalna stabilnost više nije pitanje nametanja usklađenosti, već priznavanja složenosti. Svijet se ne urušava – on se temeljno reorganizuje. A razumijevanje te promjene ključno je za svakoga ko pokušava da shvati naslove sjutrašnjih vijesti.