Piše: mr Dejan Abazović

Patriotizam je riječ koju često izgovaramo, ali je rijetko do kraja osjetimo. Nekada je značila pripadnost plemenu, narodu, vjeri, zemlji predaka. U prošlosti je patriotizam bio gotovo neraskidivo vezan za tradiciju i etničku pripadnost. Ali danas, u savremenom svijetu, u državama koje čine različiti jezici, narodi i običaji, patriotizam je dobio drugačije značenje. On je postao osjećaj pripadnosti zajednici koja nas štiti i brine o nama. Gdje svaki čovjek, bez obzira na ime, naciju ili vjeru, ima svoje mjesto.

Patriotizam je, iznad svega, odnos prema državi koja nas spaja. To je ljubav prema domovini koja nas ne dijeli na „naše“ i „vaše“, već nas okuplja pod jednim nebom i jednim ustavnim poretkom. U Crnoj Gori, maloj zemlji velikih različitosti, patriotizam postaje nužna vrijednost — ne samo radi istorije, nego radi budućnosti koju moramo graditi zajedno.

Razlika između patriotizma i nacionalizma nikada nije bila važnija nego danas. Patriotizam je ljubav; nacionalizam je strah. Patriotizam je osjećaj brige za sve ljude koji dijele ovaj prostor; nacionalizam želi privilegiju jednih nad drugima. Patriotizam traži zajedništvo i pravdu; nacionalizam traži sukob i dominaciju. U multietničkoj Crnoj Gori, nacionalizam je otrov koji uvijek prijeti da nas razdvoji, dok patriotizam može biti jedini lijek koji nas spaja.

Upravo zato je ključno da građani osjećaju da su jednaki, uvaženi i zaštićeni. Patriotizam ne može postojati tamo gdje su jedni građani manje vrijedni od drugih. Patriotizam se rađa iz osjećanja sigurnosti — iz uvjerenja da država stoji iza svakoga od nas, bez obzira kako se zovemo i kojim jezikom govorimo.

Porodica uči dijete prvim koracima ljubavi prema domovini, škola nadograđuje taj osjećaj kroz obrazovanje, ali najveću odgovornost ipak nosi država i institucije. One moraju biti primjer poštovanja zakona, zaštite ljudskih prava i jednakog odnosa prema svim građanima. Država gradi patriotizam onda kada pokaže da je dom svakome, a ne samo nekome.

Povod ovih razmišljanja je jučerašnja utakmica između Crne Gore i Hrvatske, na kojoj je dio gostujućih navijača uzvikivao fašističke i ustaške parole: „Ubij Srbina“ i „Za dom spremni“. Te riječi nijesu samo uvreda. One su prijetnja. To je poziv na nasilje i genocid. To je pokušaj da se usred Crne Gore pošalje poruka da su neki naši građani manje vrijedni, da njihova kultura, jezik ili identitet nijesu poželjni.

A mi dobro znamo da se oko 30% građana Crne Gore izjašnjava kao Srbi i da preko 40% govori srpskim jezikom. Fašističke parole izgovorene na sportskom događaju nijesu napad na neku abstraktnu grupu, već na nas, naše rođake, prijatelje, komšije, kolege, na ljude sa kojima dijelimo svakodnevni život. Na dio našeg naroda.

U takvim situacijama, reakcija države mora biti brza, jasna i odlučna. Civilizovane države ne čekaju da se situacija „smiri“. One odmah prekidaju utakmicu, identifikuju počinioce, prazne tribinu sa koje dolazi govor mržnje, popisuju odgovorne, zabranjuju im ulazak na teritoriju države i deportuju ih. Tako se štite građani. Tako se brani dostojanstvo države. Tako se narod čini ponosnim. Tako se šalje poruka da Crna Gora nikada neće biti prostor gdje je dozvoljeno pozivati na nasilje i genocid nad njenim narodom — BILO KOJEG IMENA.

Isto važi i za naše navijače, ako bi se ikada slično ponašali. Jer patriotizam nije slijepa lojalnost naciji, već odgovornost prema državi i društvu. Patriotizam znači da se ne dopušta bilo kakav poziv na mržnju, bez obzira od koga dolazi.

A pravo pitanje na kraju je sljedeće: kakvu državu ostavljamo našoj djeci?

Državu u kojoj će ljudi biti dijeljeni po naciji, jeziku ili vjeri, ili državu u kojoj će svaki građanin biti siguran da ga institucije štite jednako? Državu u kojoj će se tolerisati mržnja, ili državu u kojoj se zakoni primjenjuju bez straha i izuzetaka? Državu u kojoj se ćuti na uvrede i poziva na genocid, ili onu u kojoj se dostojanstvo svakog čovjeka i naroda brani kao svetinja? Državu u kojoj se bilo koja nacija osjeća ugroženom ili državu u kojoj svaka nacija čuva i razvija svoj nacionalni i kulturni identitet.

U Crnoj Gori je svako dobrodošao — ali samo dok poštuje našu državu, njene zakone i vrijednosti. Niko je neće poštovati ako je mi sami ne poštujemo! Bez osjećanja patriotizma, bez svijesti da je ova zemlja dom svih nas, nema ni istinskog poštovanja države, ni zajedništva, ni budućnosti.

Državo, nemoj nas sprečavati da budemo patriote dostojni naših predaka!