Piše: mr Dejan Abazović

PRIM. AUT. Aktuelna polemika u javnosti o potrebi vraćanja Njegoševe kapele na Lovćenu i legalizaciji Crkve Svete Trojice na planini Rumiji, praćena oštrim političkim saopštenjima, poslužila mi je kao neposredan motiv za nastanak ovog teksta. Svrha ove analize nije ulaženje u pravno-političke sporove, već dublje razumijevanje fenomena sakralizacije državnog prostora i koncepta duhovne vertikale. Vjekovnom procesu u kojem se suverenitet ne stiče samo političkim aktima, već i osvećenjem zemlje i naroda. Iako laički, ovaj tekst ima za cilj da čitaocima ponudi istorijsku i teološku pozadinu, objašnjavajući zašto je taj čin, simbolički, bio izraz neprekidnog Zavjeta.

Uvod

Državni prostor nije samo skup granica, planina i rijeka, koje nastanjuju neki ljudi, on je živi duhovni i svjetovni organizam. U njemu se ne ogleda samo politička vlast, već i metafizički smisao postojanja naroda.

U svakom istorijski zrelom društvu, sa hrišćanskom tradicijom, postojalo je najmanje jedno mjesto u prostoru gdje se zemaljsko susreće s nebeskim. To mjesto, taj simbol, je bio duhovni stožer naroda – prostor u kojem se sabira njegov smisao, sjećanje i zavjet. Upravo taj proces (čin osvećenja) – kada prostor postaje svet, kada kamen i zemlja dobijaju značenje oltara – naziva se sakralizacijom državnog prostora.

Sakralizacijom, narod preko svetitelja, hrama ili drugog svetog mjesta, uspostavlja i ostvaruje svoju vezu s Bogom i dobija svoju duhovnu dimenziju. To je trenutak kada država prestaje biti samo politička konstrukcija – postaje saborna zajednica po mjeri i ustrojstvu čovjekovog bića – država kao tijelo čovjekovo a Crkva kao duša tog tijela. Crkva daje duhovni temelj i vertikalu koja narod, kao zajednicu pojedinaca, usmjerava ka vječnom smislu. Bez tog saglasja između Crkve i države, narod je samo zbir pojedinaca, a država samo privremeni poredak.

U tom smislu, država postaje mjesto susreta nebeskog i zemaljskog poretka – oblast gdje se ne iskazuje samo vjera, već i legitimiše vlast. Stoga, sakralizovani prostor nije samo religijski značajan – on je politički relevantan i duboko utemeljen u narodnom identitetu i kulturnom obrascu. Bez takvog prostora, država ostaje bez duhovnog i svjetovnog suvereniteta, a narod bez simboličkog uporišta.

Sakralizacija državnog prostora se ne dešava spontano – ona je rezultat svjesnih postupaka duhovnih i svjetovnih autoriteta koji prepoznaju potrebu da se državnost utemelji ne samo na moći, već i na svetosti i vječnosti.

I. Kako prostor postaje svet

Narodu treba sveto mjesto

Sakralizacija državnog prostora nije tek pobožni čin, niti stvar samo crkvenog obreda, već najdublji izraz narodne samosvijesti – svjesno ili nesvjesno traženje uporišta koje nadilazi prolaznost istorije. U hrišćanskoj tradiciji, sakralizacija prostora uglavnom počinje onda kada se određeno mjesto posveti kultom svetitelja – kroz njegov život, mučeništvo, počivanje moštiju ili osvećenje hrama. Tada to mjesto postaje centralna duhovna tačka identiteta, izvor moralne snage i jasan znak Božijeg prisustva među ljudima.

Otuda i svaka država, čije uporište je u hrišćanskoj vjeri, teži da utemelji svoj poredak na svetosti, koja vlasti osigurava nebeski legitimitet i trajnost. U teološko-političkom smislu, duhovna stublina ima oblik Božanskog poretka koji se uspostavlja kroz lanac posvećenja: Bog-Svetac-Teritorija-Narod. Kroz njega se izražava i prenosi svijest da je narod “ukorijenjen” u zavjetnoj zemlji. Bez te stubline, država se svodi na administrativni aparat moći, a narod na zbir pojedinaca bez zajedničkog smisla. Sa njom, pak, država dobija metafizički legitimitet – te postaje produžetak nebeskog poretka u zemaljskom okviru. Bez duhovne vertikale, država ostaje bez duše, a narod bez uporišta.

Stvaranje i opstanak suvereniteta

Ključni rezultat sakralizacije državnog prostora jeste prevođenje etničke i geografske zajednice u “zavjetni narod”, čime se obezbeđuje duhovna neuništivost i trajni suverenitet. Ovaj proces na istorijskom planu ima jasne i merljive rezultate koji se sastoje od uspostavljanja trostrukog suvereniteta:
1. Posvećenjem zemlje narod stiče pravo na duhovni suverenitet i postaje ne samo geografski, već i duhovno formiran subjekt u pravoslavnom svijetu. U srednjem veku, takva duhovna snaga bila je jedan od neophodnih uslova za nezavisnu državnost.
2. Sakralizacija obezbjeđuje legitimisanje zemaljske krune pred nebom. Vlast prestaje biti puka sila i postaje služba po Božijoj milosti. U srednjem vijeku, to je bio osnovni uslov za uzdizanje zemlje u rang kraljevine i za njen međunarodni suverenitet.
3. Najzad, u vremenima okupacije i gubitka zemaljske države, svetilišta i mošti svetitelja postaju jedino preostalo “državno” jezgro, simbol opstanka i tačka oko koje se sabira nacionalna i duhovna svijest naroda, osiguravajući mu identitet i suverenitet.

Upravo zbog toga su, kroz istoriju, velike države i duhovni pokreti uvijek stvarali svoje svetinje. To je razumijevanje da je narod, da bi bio slobodan i trajan, dužan da svoju slobodu posveti i da je ugradi u zavjet.

Svetac kao ontološki ključ

Izvor svetosti u pravoslavlju je isključivo Bog, ali se ta Božanska svetost projavljuje u svijetu kroz svete ličnosti, koje su postale „pričasnici božanske prirode“. Svetac je, stoga, metafizički kanal, živi dokaz da se Božija blagodat može utjeloviti u čovjeku, narodu i prostoru.

Posvećenje prostora – sakralizacija – nije potpuna bez tog živog ontološkog ključa: bez sveca kao ličnog svjedoka Božijeg prisustva. Iako se hramovi i zemlja osvećuju kroz obrede (blagoslov, molitvu, prisustvo čestica), prisustvo svetih moštiju i kult svetitelja daju prostoru najsnažniji znak ontološke svetosti – one koja nije samo simbolička, nego stvarna, trajna i duhovno aktivna.

Svetost se prvenstveno prenosi preko Liturgije i posvećenja hrama, ali mošti čine tu svetost ličnom i ukorijenjenom u zavjetni identitet naroda. U teološko-antropološkom smislu, da bi država i narod stekli svoje duhovno lice, neophodan je svetitelj potekao iz tog tla, koji ga predstavlja pred Bogom. On je duhovni posrednik i zastupnik u lancu posvećenosti. Kada narod ima svog svetitelja narod stiče svoje svetiteljsko lice, a njegov svetac postaje nebeski zastupnik i čvrsto duhovno uporište.

II. Kako se svetost utjelovila u srpskoj zemlji

Sveti Simeon – kako je molitva postala temelj zemlje

Posvećenost prostora – sakralizacija – uglavnom zahtijeva prisustvo svetitelja kao ličnog svjedoka Božijeg prisustva. On je ličnost koja je, pročišćena vjerom i pokajanjem, postala posuda Božije blagodati i time duhovni temelj naroda i zemlje. Svetost se ne nasljeđuje niti se uspostavlja dekretom. Svetost se rađa iz ličnog podviga, a tek potom prelazi na narod i prostor. Samo kad se u jednom čovjeku dogodi ono nebesko, ono može postati i narodno.

Stoga se može reći da je odlazak Stefana Nemanje u monaštvo (1196.) bio istinski početak sakralizacije tadašnje Srbije, iako se to tada nije tako imenovalo. Odreknuvši se svjetovne vlasti, on nije napustio Srbiju – on je krenuo na mesijanski put, put posvećenja Srbije. Odlaskom na Svetu Goru Atonsku, Stefan Nemanja je ušao u srce pravoslavlja, tamo gdje su molitva i smirenje stoljećima oblikovali duhovni lik hrišćanstva. Otišao je u svetu zemlju!

Nedugo zatim, zajedno sa svojim sinom Savom, osnovao je Veliku lavru Manastir Hilandar (1198.), srpski duhovni dom na Svetoj Gori, čime je trajno uspostavio vezu između neba i otadžbine. Hilandar, duhovna eksteritorija Srbije, je od tada postao duhovni izvor svetosti. Mjesto sa koga je svjetlost molitve i vjere zasijala prema Srbiji.

U Hilandaru je Nemanja, kao monah Simeon, proveo svoje posljednje godine, moleći se i mirno iščekujući susret s Bogom. Nedugo posle smrti (13. februar 1199.), iz njegovih svetih moštiju poteklo je sveto miro – znak da je zemaljski vladar postao nebeski ugodnik. Ubrzo nakon toga, Sveti Simeon je kanonizovan (1200. godine) i uvršten u diptih svetih. Tako je iz lične svetosti jednog čovjeka počela da se rađa svetost naroda.

Ali ta svetost još nije bila u potpunosti „ukorijenjena“ u prostoru na kojem je bivstvovao njegov narod. Da bi se osvećenje zaokružilo, trebalo je da se svetac vrati u zemlju svog naroda. Upravo stoga, devet godina nakon upokojenja, Sveti Sava, razumijevajući duhovni poredak i značaj sakralizacije državne teritorije, prenio je očeve mošti iz Hilandara u Manastir Studenicu (1208.). Taj čin nije bio samo sinovljev izraz poštovanja – to je bio temeljni sakralni čin osvećenja Srbije.

Studenica, dotad kraljevska zadužbina, postala je sveti oltar naroda. Kada su mošti Svetog Simeona stupile na srpsko tlo, Srbija je po prvi put postala sveta zemlja – zemlja obasjana Božijim blagoslovom. Tim činom se Duh Božiji (blagoslov), simbolično, ponovo utjelovio u zavjetnom prostoru i sišao među narod.

Tek tada, nakon što je narod dobio svog sveca, a zemlja postala sveta, mogla je biti krunisana i država. Stefan Nemanjić (koji je naslijedio presto 1196.) primio je 1217. godine prvu kraljevsku krunu sa Zapada, čime je međunarodno priznata srpska državnost. Nedugo zatim, posle dobijanja autokefalije (1219.), kruna je dobila i puni crkveni blagoslov Svetog Save, novim krunisanjem u Žiči (oko 1221.). Njegova kruna nije bila samo politička inauguracija, već vidljivi izraz nebeskog priznanja. Svetost oca postala je duhovni temelj krune sina. Tako je formiran lanac koji i danas ostaje temelj svakog svetog poretka: najprije svetac, zatim sveta zemlja, i na kraju sveti kralj.

Sveti Stefan Prvovjenčani – kako je kruna postala svetinja

Stefan Prvovjenčani nije bio samo prvi srpski kralj – on je bio prvi nosilac krune koja je proistekla iz oltara. Njegovo krunisanje, posebno ono duhovno utvrđeno rukom Svetog Save u Žiči, označilo je trenutak kada se svetost očeva pretočila u zakon sinova, a narodna vjera uzdigla u državni poredak. Tada je Srbija, po prvi put, postala krunisana kraljevina po Milosti Božijoj. To znači da vlast nije bila samo svjetovna, već i teološki i duhovno opravdana.

Nakon Stefanove smrti (1228.), Sveti Sava je, vođen istim dubokim uvidom koji ga je rukovodio pri prenosu očevih moštiju, utvrdio kult svetoga kralja Stefana, smatrajući ga podvižnikom i svetiteljem, čime je on kanonizovan. Nedugo posle toga njegove mošti su prenijete u Manastir Žiča. Time je Studenica postala mjesto svetosti temelja, a Žiča – mjesto svetosti krune. Mošti Svetog Stefana Prvovjenčanog se danas nalaze u Studenici, pored moštiju njegovog oca, Svetog Simeona. Ipak, Žiča, kao mjesto krunisanja i sjedište Arhiepiskopije, je time postala sveti oltar krune.

Sava je znao što radi: raspoređivao je svetost po prostoru, oblikujući trajnu duhovnu mapu države. Studenica je ostala mjesto svetosti temelja zemlje (Sveti Simeon), dok je Žiča postala mjesto svetosti krune i duhovne autonomije. Tako je stvorena sakralna geografija Srbije, u kojoj svako sveto mjesto ima svoju ulogu u duhovnom poretku države.

Vjekovima su mošti Svetog Stefana Prvovjenčanog (gdje god su privremeno počivale) bile živi čuvar i neprekinuti simbol opstanka države i svjetovnog i duhovnog jedinstva. U ratnim vremenima sklanjane su, prenošene i čuvane kao zavjetna relikvija, jer se vjerovalo da tamo gde počiva sveti kralj, tu prebiva i Božiji blagoslov za narod. Tako su, u jeku Prvog svjetskog rata (1915–1918.), mošti pronašle utočište i u Gornjem Manastiru Ostrog, u Crnoj Gori – u svetinji koja je i sama najsnažniji simbol nepokolebljive vjere i postojanosti.

Sveti Stefan Prvovjenčani je time postao krunisani izraz svetosti, čovjek kroz koga se nedvosmisleno pokazalo da kraljevstvo može postojati samo ako je blagosloveno. On je spojio oltar i prijesto, duhovno i svjetovno, i time utvrdio zavjet da vlast u Srbiji mora biti služenje Bogu i narodu. Njegovim moštima narod se stoljećima obraćao kao čuvaru državnog dostojanstva, jer su one bile živi simbol zavjeta između neba i zemlje.

Zadužbine – kako se vlast posvećuje služenjem

Iz ovog prvovjenčanog zavjeta proistekla je i trajna obaveza za svakog sljedećeg vladara. Kruna je, nakon Stefana Prvovjenčanog, prestala biti samo politički simbol – postala je duhovno naslijeđe koje se moralo neprestano potvrđivati. Zato je svaki vladar iz dinastije Nemanjića, osjećajući teret i blagoslov ove sakralne legitimnosti, morao da podigne hram kao ličnu zadužbinu. To nije bio samo izraz pobožnosti, već najznačajniji znak zavjetne obaveze vladanja – čin kojim se zemaljska vlast obavezuje da trajno služi nebeskom poretku. Kroz zadužbinu, vladar je potvrđivao svoju ličnu vezu sa Bogom, produžavao svetost dinastije i širio sakralnu mapu Srbije.

Tako je zadužbinarstvo postalo nezaobilazni princip srednjovjekovne srpske državnosti. Primjeri Nemanjića i vladara koji su nastavili njihov zavjet to potvrđuju: Stefan Nemanja je ostavio Studenicu; Kralj Uroš I Sopoćane; Kralj Milutin, najveći ktitor, podigao je preko četrdeset svetinja uključujući Gračanicu; Stefan Dečanski ostavio je Visoke Dečane; a Car Dušan Sveti Arhanđeli. Čak i nakon propasti carstva, vladari poput Kneza Lazara (Ravanica) i Despota Stefana Lazarevića (Manasija) nastavili su ovu praksu. Svaka ta zadužbina nije bila samo arhitektonsko djelo, već pečat na karti zavjetne zemlje, koji je dokazivao da je vlast blagoslovena i da počiva na svetosti.

Sveti Sava – Arhitekta duhovne vertikale

Iako je Sveti Simeon postavio temelj srpske svetosti, a Sveti Stefan krunu, ključna uloga u artikulisanju i širenju sakralne geografije pripada Svetom Savi – velikom Arhitekti duhovnog poretka. Njegovo djelo nije bilo samo političko-administrativno, već vizionarsko i teološki promišljeno, čitav život posvećen uspostavljanju duhovne vertikale i sjedinjivanju neba sa zemljom na kojoj živi srpski narod.

Sava je, vođen duhovnim uvidom, sam inicirao sve ključne sakralne događaje: od suosnivanja Hilandara i proglašenja oca za svetitelja, do prenosa njegovih moštiju u Studenicu (čime je posvetio centralnu teritoriju). Njegova vizija je bila sistematična: on je duhovnim krunisanjem (miropomazanjem) svoga brata Stefana osigurao da zemaljska kruna ne postoji bez nebeskog odobrenja, čime je državi trajno dao teološku legitimnost.

Njegov najveći podvig kojim je utvrdio duhovni prostor bio je uspostavljanje Autokefalne Srpske Arhiepiskopije (1219.). Tim činom, Sava je po prvi put prostorno definisao srpske teritorije kroz Crkvu. Od Studenice, koja je postala srce i majka svih hramova, Sava je širio mrežu svetosti i duhovnog jedinstva na svim srpskim teritorijama toga doba. U tom procesu, uspostavljena je i Eparhija Zetska (1219.), kojom je osvećenje proširio i na današnju Crnu Goru. Kroz mrežu svetitelja, manastira i kanonskog poretka, Sveti Sava je srpsku zemlju učinio trajno zavjetnom, osiguravajući da se Duh Božiji nikad ne povuče sa tog prostora.

III. Kako je Crna Gora postala zavjetna zemlja

Sveti Petar Cetinjski – gdje se svetost rodila u narodu

Iako je teritorija Crne Gore bila osvećena još u vrijeme misije Svetog Save – osnivanjem Eparhije Zetske (1219. godine). To osvećenje imalo je karakter duhovnog utemeljenja u okviru tadašnje jedinstvene srpske crkvene i državne cjeline, ali kasniji razvoj autonomne državnosti zahtevao je novu, lokalno rođenu svetost koja bi postala njen stožer. Njegovo misionarstvo je utemeljilo i osvetilo mnoga znamenja, mjesta i objekte današnje Crne Gore koji su i danas sakralna svetilišta, kao što je posvetilo narod koji ga i danas slavi kao porodičnog sveca.

Za takvo trajno posvećenje bio je potreban svetac rođen u zemlji, koji je svojim životom i vladarskim djelom posvetio i narod i prostor. Sveti Petar Cetinjski, rođen 1. aprila 1748. u selu Njeguši, iz naroda koji je stoljećima čuvao zavjet slobode i vjere, bio je upravo takva ličnost. U činu hirotonisanja za mitropolita crnogorsko-brdskog (1784. u Sremskim Karlovcima), on je preuzeo i duhovno i svjetovno rukovođenje Crne Gore, čime je u njegovoj ličnosti po prvi put u potpunosti sjedinjena crkvena i državna vlast. Njegov život i vladavina bili su ispunjeni služenjem narodu, mirotvorstvom i vjerom u Božiji poredak, a njegovo misionarstvo je Crnu Goru preobrazilo u duhovnu zajednicu, utemeljenu na molitvi, pravednosti i svetosti.

Sveti Petar Cetinjski se upokojio (18. oktobar 1830. / Lučindan), ostavivši Testament. Njegova smrt nametnula je duhovnu obavezu nasljedniku Radu Petroviću. Četiri godine kasnije, 1834., takođe na Lučindan, Njegoš je obavio čin otkopavanja moštiju svog strica i pronašao netljeno (netruležno) tijelo. Otkrivanje netruležnih moštiju bilo je narodni i liturgijski dokaz svetosti, čime je Njegoš utvrdio kult Svetog Petra Cetinjskog i posvećenje državnog prostora Crne Gore.

Mošti Svetog Petra I ostale su u Cetinjskom manastiru, gdje je i sahranjen, unutar Crkve Rođenja Presvete Bogorodice. Nije bilo prenosa iz udaljenog manastira (kao Simenonov prenos iz Hilandara u Studenicu) jer se svetac posvetio na svetoj zemlji, u samom srcu države. Time je Cetinjski manastir, nosilac Petrove svetosti, postao nepokretni stožer Crne Gore.

Lovćenski Tajnovidac – gdje se nebo dotaklo zemlje

Petar II Petrović Njegoš je bio sjedinitelj neba i zemlje, pjesnik koji je vizijom oblikovao narodnu dušu, čime zauzima poziciju koja je analogna Svetom Stefanu Prvovjenčanom u srpskoj dinastičkoj vertikali. Njegoševa misija utvrdila je duhovnu legitimnost crnogorske slobode i državnosti.

Njegov život, smrt (1851.) i sahrana na Lovćenu predstavljaju završni čin sakralizacije crnogorskog prostora, kojeg sam započeo. Kada je izabrao da bude sahranjen na vrhu Lovćena, u kapeli posvećenoj Svetom Petru Cetinjskom, on je time postavio najviši duhovni oltar Crne Gore. Lovćen je postao „planina zavjeta“, a kapela kameni simbol nebeskog identiteta Crne Gore.

Ako je Stefan Prvovjenčani po milosti Božijoj primio krunu u zemlji posvećenoj moštima svoga oca, Njegoš je svoju krunu, svjestan prolaznosti zemaljske vlasti, položio pred oltar svoga strica-svetitelja. Jedan je krunisan milošću neba, a drugi je svoj grob pretvorio u blagoslovenu krunu i Luču Crne Gore.

U tom smislu, Lovćen, kao njegov grob i oltar, jeste crnogorska Žiča – mjesto gdje se kruniše duh; gdje se narod povezuje s Bogom preko svoga svetitelja-pjesnika. Zato Njegoš nije samo vladika, nego simbol sakralnog jedinstva – Lovćenski Tajnovidac – onaj koji je u sebi objedinio sveštenu, kraljevsku i proročku dimenziju.

Morački Jasnovidac – kako se zavjet obnovio u vremenu

Kao što je Sveti Sava utvrdio temelje duhovnosti srpskog naroda, tako je Mitropolit Amfilohije u vremenu duhovnog rasula vaskrsavao dušu Crne Gore – obnavljajući svetinje, vraćajući smisao liturgijskom životu i duhovnom pamćenju naroda. Njegovom zaslugom obnovljeno je ili izgrađeno više stotina hramova i manastira (650), čime je, u najdoslovnijem smislu, proširio i ponovo osveštao sakralnu geografiju Crne Gore.

Težnja Mitropolita Amfilohija bila je da se ne ponovo uspstavi prekinuti lanac posvećenosti. Zato je njegova želja da se Njegoševa kapela na Lovćenu obnovi u izvornom obliku bila vrhunski duhovni zadatak. Treba imati u vidu da je prvobitna zavjetna kapela, koju je Njegoš podigao 1845. godine, prvi put srušena od strane austrougarskih trupa 1916. Potom je, kao izraz zavjeta, obnovljena 1925. godine. Upravo je ta, obnovljena kapela, srušena 1972. godine da bi se na njenom mjestu podigao Mauzolej.

Rušenje 1972. godine bio je čin desakralizacije i prekida lanca posvećenosti – uklanjanje duhovnog stožera i blagoslovene krune Crne Gore. Zato se blaženopočivši Mitropolit zalagao za vraćanje prvobitne Njegoševe (zavjetne) kapele, ne samo kao spomenika, već kao duhovnog simbola i izvorišta identiteta. Njena obnova značila bi povratak svetosti na izvorno mjesto, gdje se zemlja i nebo dodiruju – značila bi ispunjenje amaneta.

Mitropolit Amfilohije bio je čuvar i tumač Njegoševog zavjeta, ali i duhovni nasljednik Svetog Petra Cetinjskog – vladika koji nije samo upravljao, nego i nosio krst naroda. Njegov nadimak „Morački Jasnovidac“, koji mu je dao Matija Bećković, nije puka metafora, već svjedočanstvo proročke vizije: znao je što i zašto radi, kao što je znao i Sveti Sava. Njegov amanet o obnovi Lovćenske kapele i kanonizaciji Lovćenskog Tajnovidca nije bio izraz nostalgije, već poziv na vraćanje izgubljene ravnoteže između svetog i svjetovnog.

Njegovo upokojenje bilo je pečat tog života i proroštva. Kada je njegovo tijelo nošeno kroz Podgoricu, na putu ka njegovom vječnom počivalištu – Hramu Hristovog Vaskrsenja, ponovo posvećeni narod je klečao uz put. Nisu klečali pred čovjekom, nego pred svetošću koja se za njih žrtvovala. To klečanje nije bilo čin podaništva, nego iskonski poklon Bogu kroz njegovog slugu – trenutak u kome je narod, možda i nesvjesno, prepoznao svetost. Tako se u toj slici – vjerni na koljenima pred kovčegom svoga pastira – ponovila ista duhovna vertikala koju je Amfilohije cijelog života gradio: svetac pred Bogom, zemlja pod nebesima, narod pred svetinjom.

U njemu se ponovila i potvrdila ona ista logika svetosti – da narod živi onoliko koliko je svet, i da se država uzdiže samo ako stoji na svetom temelju. Zato amanet Mitropolita Amfilohija nije samo sjećanje, već zavjet za budućnost – da Crna Gora ostane zemlja svetih ljudi, svetih mjesta i svetih ideala.

IV. Zavjetni pečat

Kada se pogleda čitava istorijska i duhovna linija – od Svetog Simeona i Save, preko Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša, pa do Mitropolita Amfilohija – jasno se vidi da se svetost na ovim prostorima nikada nije prekidala, već se prenosila poput žive vatre iz srca u srce, iz vijeka u vijek. Svaki od njih bio je karika u jednom istom lancu, u istoj duhovnoj vertikali kojom Bog kroz svetitelje posvećuje zemlju i narod.

Ta vertikala nije samo teološki pojam, već stvarni duhovni nerv našeg identiteta. U njoj se prepoznaje smisao postojanja naroda: da ne živi samo da bi opstao, već da bi se spasio; da ne gradi samo gradove, već oltare; da ne čuva samo teritoriju, već svetinju. Sakralizacija zemlje nije, dakle, istorijska epizoda – ona je neprestani proces kroz koji narod iznova traži Božiji pogled i blagoslov.

U tom smislu, Srbija i Crna Gora jesu jedinstveni svjetovni zavjet, dvije manifestacije iste zavjetne logike. Obje su rođene iz podviga, iz svetitelja koji su svojim životom i žrtvom osvetili prostor i narod. Sveti Sava i Sveti Simeon utemeljili su duhovni poredak Srbije, kao što su Sveti Petar Cetinjski i Njegoš dodatno posvetili i uzdigli Crnu Goru. Sveti Sava je svetost proširio tadašnjom Srbijom a Mitropolit Amfilohije je, u vremenu kada je svetost bila potisnuta, vratio današnjoj Crnoj Gori svijest o toj svetosti – obnovio zavjet i duhovnu vertikalu.

Ovaj zavjetni odnos, utemeljen u jedinstvenoj Crkvi, dokazuje da jedna duhovna vertikala i sakralna geografija ne isključuju postojanje i razvoj dva različita politička sistema u savremenom dobu. Mitropolit Amfilohije je svoj život tome posvetio: njegov cilj nije bio da spaja ili razdvaja države, već da obezbijedi da duhovni identitet i svetinje ostanu iznad političkih podjela, služeći Bogu i narodu bez obzira na državne granice.

Tako se kroz vjekove pokazuje da je svaka zemlja onoliko sveta koliko su sveti oni koji je nose u srcu. Bez sveca, prostor je samo zemlja; bez zavjeta, narod je samo mnoštvo. Ali tamo gdje postoji svetac, postoji i oltar; gdje postoji oltar, tu postoji i država sa dušom.

Zato zavjetna zemlja nije samo geografski pojam – to je duhovni poredak u kojem se narod i Bog sastaju u vječnosti. Onaj narod koji zna da čuva svoju svetost, zna da čuva svoje ime. A Crna Gora i njen narod, ako ostanu vjerni SVECIMA i SVETINJAMA biće zavjetni narod.

NE DAMO SVETINJE!