Piše: mr Dejan Abazović

Nedavna vojna kampanja na Bliskom istoku, koju je pokrenuo Izrael, imala je za cilj razbijanje strateškog okruženja koje je Iran oko njih gradio godinama – u obliku polumjeseca. Ova strategija, koju je osmislio i realizovao Kasim Sulejmani, obuhvatala je razne paravojne formacije poput Hamasa u Gazi, Hezbolaha u Libanu, Huta u Jemenu, te šiitske milicije u Iraku, uz podršku regularnih snaga Bašara el Asada u Siriji.

Izrael je krenuo u ovu, vjerovatno najveću vojnu operaciju u svojoj novijoj istoriji, sa ambicijom da eliminiše ove prijetnje i osigura svoju dugoročnu sigurnost. Kampanja je bila pažljivo planirana, kako strateški tako i obavještajno. Dugo vremena trajanja kampanje se činilo da potvrđuje Izrael kao jednu od vojno najsposobnijih i obavještajno najefikasnijih država na svijetu. Međutim, iranski odgovor, iako drugačije prirode, pokazao se iznenađujuće efikasnim i doveo do značajnih promjena u percepciji snaga u regionu.

Primarni ciljevi izraelske vojne kampanje bili su višestruki: neutralizacija prijetnji, odnosno razbijanje vojne infrastrukture – “polumjeseca”, koji je predstavljao direktnu prijetnju izraelskoj državi. Dugoročno, težilo se stvaranju bezbjednosne zone duž izraelskih granica i eliminaciji iranskog uticaja u neposrednom okruženju. Ova kampanja podrazumijeva i zauzimanje teritorija, prevashodno onih na kojima je živio palestinski narod, što je povremeno ilustrovano i prikazivanjem mapa “Velikog Izraela” od strane premijera Netanjahua.

Važan strateški korak Izraela u kampanji bio je uništenje sirijskih PVO sistema nakon pada režima Bašara el Asada. Time je stvoren vazdušni koridor za neometane letove izraelske avijacije ka Iranu, uklanjajući potencijalne prepreke za buduće operacije. Iako ne javno deklarisan, jedan od strateških ciljeva Izraela i SAD bio je i destabilizacija, a potencijalno i smjena režima u Iranu, što se ogleda i u podršci određenim opozicionim krugovima.

Ekonomske i statističke implikacije

Vojna kampanja donijela je značajne ekonomske i statističke pokazatelje koji ilustruju njenu cijenu i uticaj. Na bazi dostupnih podataka sa interneta, Izrael je pretrpio ogromne finansijske gubitke. Procjenjuje se da je Izrael potrošio 5 milijardi dolara samo u prvoj sedmici sukoba, a na vrhuncu je trošio nevjerovatnih 725 miliona dolara dnevno. Od toga, 593 miliona dolara dnevno odlazilo je na ofanzivne udare, dok je 132 miliona dolara dnevno bilo namijenjeno raketnoj odbrani. Ukupna procijenjena šteta kreće se između 11.5 milijardi i 17.8 milijardi dolara, što čini značajnih 3.3% bruto domaćeg proizvoda (BDP) Izraela.

Pored direktnih vojnih troškova, zabilježena je i civilna imovinska šteta od 1.47 milijardi dolara, sa 38.700 prijavljenih šteta i 11.000 evakuacija. Samo u Tel Avivu, uništeno je 30 visokih zgrada. Ekonomske posledice su dublje: Weizmann institut, jedno od izraelskih naučnih dragulja, pretrpio je štetu od 500 miliona dolara u biomedicinskoj intelektualnoj svojini, dok je 45 laboratorija uništeno. Intelove fabrike u Kiryat Gatu su zamrznute, što direktno utiče na 64% izraelskog izvoza i petinu BDP-a. Mobilizacija 300.000 rezervista iz tehnološkog sektora dodatno je opteretila istraživanje i razvoj, kao i data centre. Ben Gurion aerodrom bio je zatvoren dva puta, osiguravajuće kuće su drastično povećale premije, a avio-kompanije su preusmjeravale letove. Javni dug Izraela se očekuje da dostigne 75% BDP-a, uz smanjenje budžeta za bolnice i škole od 200 miliona dolara. Zabilježen je i značajan odliv stanovništva, sa 80.000 Izraelaca koji su napustili zemlju u 2024. godini, što je najveći egzodus od 1948. godine.

S druge strane, SAD obezbijedile su najmanje 22.76 milijardi dolara vojne pomoći Izraelu od 7. oktobra 2023. do 30. septembra 2024. godine. Od toga, 17.9 milijardi dolara je bila direktna vojna pomoć, a 4.86 milijardi dolara za američke vojne operacije u regionu. Bez američke pomoći, deficit izraelske vlade za 2024-2025. godinu bio bi veći za 4.3% BDP-a, što bi bilo neodrživo. To jasno ukazuje na ekstremnu finansijsku zavisnost Izraela od SAD.

Prednosti i slabosti aktera

Izrael je u početku pokazao izuzetnu vojnu snagu i obavještajnu efikasnost. Njihova tehnološka superiornost, uključujući napredne odbrambene sisteme poput Gvozdene kupole, smatrana je ključnom prednošću. Međutim, kampanja je otkrila i značajne slabosti: pored visokih finansijskih troškova, ranjivost Gvozdene kupole, koja nije mogla presresti sve iranske rakete i dronove, rezultirala je značajnom materijalnom štetom i narušila mit o njenoj “neprobojnosti”. Nedovoljma efikasnost protivraketnog siatema i osjećaj ugroženosti doveli su do pada morala među stanovništvom, pa čak i do značajnog odliva stanovništva i kapitala iz zemlje. Takođe, percepcija Izraela u međunarodnoj javnosti je značajno narušena zbog civilnih žrtava i razmjera razaranja.

Iran je, sa druge strane, i pored velikih slabosti i mana u sistemu odbrane, pokazao iznenađujuću otpornost i sposobnost prilagođavanja. Iako su njihove vojne snage tehnološki manje napredne od izraelskih, uspješno su primijenili asimetrični odgovor. Iranski odgovor, baziran na masovnim udarima dronovima i raketama, bio je relativno jeftin, ali je izazvao značajnu štetu. Pogođeni su neki vrlo značajni objekti vojne infrastrukture, kao i objekti u kojima su smještene državne i naučne institucije.

Kao što smo rekli, kampanja je razotkrila i veliku nesposobnost Irana prevashodno u dijelu kontraobavještajne službe. To se potvrdilo odmah na startu vojne kampanje Izraela, kada je eliminisano kompletno vojno rukovodstvo i najveći broj nuklearnih naučnika. Takođe, Iran je pokazao velike slabosti kada je u pitanju protivvazdušna odbrana (PVO). Vrlo lako i brzo su izraelski avioni, a kasnije i američki, zagospodarili nebom Irana. Valja primijetiti da je suočavanje sa spoljnom agresijom doprinijelo jačanju nacionalnog jedinstva u Iranu, suprotno očekivanjima o destabilizaciji režima. Heneralno, Iran je uspio da pokaže svoju sposobnost da direktno odgovori na agresiju, što mu je ojačalo poziciju u regionu i među saveznicima.

Uloga Amerike, Rusije i Kine

SAD su ključni saveznik Izraela i njihova uloga u ovoj krizi je bila presudna. Amerika je obezbijedila masivnu vojnu i finansijsku pomoć Izraelu, bez koje bi intenzitet i obim kampanje bili neodrživi. Ova podrška je omogućila Izraelu da nastavi vojne operacije uprkos ekonomskim pritiscima. SAD su takođe aktivno učestvovale u vojnim operacijama u regionu, posebno protiv Huta u Jemenu, kako bi zaštitile svoje i izraelske interese. Međutim, kampanja je pokazala i ograničenja američkog uticaja i spremnosti da se direktno uključe u veći sukob, pogotovo kada je to značilo riskiranje šireg rata sa Iranom. Unutrašnje raspoloženje u Americi, čak i među tradicionalnim pro-izraelskim grupama, pokazalo je otpor prema daljoj eskalaciji.

Uloga Rusije i Kine u ovoj krizi je bila suptilnija, ali značajna, posebno na diplomatskom i geostrateškom planu.

Rusija, kao dugogodišnji partner Irana, pružila je diplomatsku podršku i oštro osudila američke i izraelske akcije. Rusija je naglašavala potrebu za deeskalacijom i pozivala na mirno rješavanje konflikta. Uloga Rusije u obavještajnoj saradnji sa Iranom, posebno u kontekstu američkih vazdušnih udara na nuklearna postrojenja, ostaje predmet spekulacija, ali je indikativno da je Iran bio u mogućnosti da evakuiše određene lokacije prije napada. Ipak, najveća uloga Rusije, kako navode neke bivše diplomate, se ogledala u toj tajnoj diplomatiji i pregovorima koje je vodila kako sa Iranom i Izraelom, takom i SAD.

Kina je takođe pozvala na smirivanje tenzija i zauzela neutralnu, ali kritičnu poziciju prema akcijama SAD i Izraela. Kina ima vitalne ekonomske interese u Iranu, prvenstveno zbog snabdijevanja naftom i gasom. Iran obezbjeđuje oko 10% uvozne nafte za Kinu i ima značajnu kontrolu nad strateški važnim Ormuskim moreuzom, kroz koji prolazi petina svjetske nafte.

Uticaj na ukupnu geostratešku situaciju

Ova kriza ima dalekosežne posljedice na globalnu geostratešku situaciju. Percepcija izraelske nepobjedivosti je narušena, dok je Iran pokazao sposobnost asimetričnog odgovora. To potencijalno mijenja regionalnu dinamiku i otvara vrata novim savezima i preraspodjeli uticaja. Kriza je demonstrirala da čak ni sveobuhvatna podrška SAD ne može garantovati potpunu pobjedu u kompleksnim regionalnim sukobima, niti spriječiti štetu po saveznike. Amerika je pokazala nevoljnost da se direktno vojno uključi do kraja, što je poslalo poruku o ograničenjima njene intervencionističke politike.

Kina i Rusija su, kroz diplomatske napore i podršku Iranu, dodatno učvrstile svoju poziciju kao alternative zapadnom poretku. Ova kriza je produbila podjele između globalnih blokova i podstakla dalju fragmentaciju međunarodnog sistema. Visoki troškovi rata i potencijalni prekidi u snabdijevanju naftom iz regiona imaju globalne ekonomske implikacije, utičući na cijene energije i stabilnost globalnih tržišta. Iskustva iz ove krize mogu podstaći zemlje u regionu i šire da investiraju u sopstvene odbrambene kapacitete i razvijaju asimetrične metode ratovanja.

Reakcije međunarodnih lidera

Američki predsjednik Donald Tramp je, komentarišući situaciju na Bliskom istoku, često naglašavao potrebu za smanjenjem američkog angažmana i fokusiranjem na sopstvene interese. Njegove izjave su sugerisale da su prekomjerne intervencije na Bliskom istoku iscrpljujuće za SAD i da je potrebno redefinisanje američke strategije u regionu, potencijalno kroz povlačenje snaga i prebacivanje odgovornosti na regionalne aktere, što se može interpretirati kao priznanje složenosti i visokih troškova američke spoljne politike. Tramp je takođe kritikovao “besmislene ratove” i “trošenje triliona dolara” na Bliskom istoku, ukazujući na to da takvi sukobi nisu donijeli željene rezultate za SAD.

Ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da “pokušaji zapadnih zemalja da spriječe uspostavljanje pravednog multipolarnog svjetskog poretka i da očuvaju model globalizacije koji je koristan samo njima dovode do značajne destabilizacije situacije u svijetu.” On je dodao da je “jedna od manifestacija ovoga trenutna tragična eskalacija sukoba na Bliskom istoku”, te da se “efikasan otpor savremenim izazovima i konačan izlazak iz zapadnocentričnog koordinatnog sistema mogu postići samo kolektivnim naporima globalne većine, zasnovanim na principima istinske jednakosti i poštovanja legitimnih interesa jednih drugih.”

Budućnost regiona

Ukratko, Bliskoistočna kriza je pokazala da se region nalazi na prekretnici. Iako Izrael ostaje snažna vojna sila, sposobnost Irana da odgovori na prijetnje na neočekivan način, uprkos slabostima u obavještajnom i PVO sektoru, i uz podršku globalnih igrača poput Rusije i Kine, fundamentalno mijenja geostratešku mapu. Budućnost regiona će zavisiti od toga kako će se razvijati ovi novi balansi snaga i da li će prevladati put dijaloga ili dalja eskalacija.