Piše: mr Dejan Abazović

Iznenađen interesovanjem čitalaca za teskt o Savi Lukiču Vladislaviču-Raguzinskom, odlučio sam napisati tekst o još jedanom svjetski znamenitom čovjeku, koji je najbolji primjer kontaktnih vrijednosti istoka i zapada ovih prostora: kulturnih, obrazovnih i vjerskih. Jedno pitanje je ostalo da “lebdi u vazduhu”: “Da li je baš koincidencija što su se obojica pojavila u istom – 18. vijeku na istom mjestu”? Vrijeme će pokazati da je samo Božja ruka u to vrijeme mogla podariti takva dva viteza, kao što su Bošković i Vladislavić, porijeklom iz dva mala hercegovačka sela sa po stotinu stanovnika.

Porijeklo

Ruđer Bošković (1711–1787) rođen je u Dubrovniku, ali njegovo porijeklo priča jednu širu i bogatiju priču o miješanju svjetova. Njegov otac, Nikola Bošković, bio je trgovac iz Orahovog Dola, sela smještenog blizu Trebinja, u zaleđu koje je kroz vjekove bilo dodirna tačka između raznih carstava, vjera i naroda. Majka, Pavla Betera, poticala je iz ugledne dubrovačke porodice italijanskog porijekla. Tako je Ruđer odrastao na raskrsnici Istoka i Zapada – u Dubrovniku, slobodnoj republici koja je vjekovima bila mjesto susreta mediteranske elegancije, balkanske snage i složene religijske šarolikosti.

Upravo ta mješavina kulturnih uticaja, jezika i vjerskih tradicija oblikovala je njegov svijet. Ruđer je odgojen kao rimokatolik, školovao se u jezuitiskim institucijama, ali je u sebi nosio dublje slojeve identiteta – od hercegovačke izdržljivosti do latinske učenosti. Danas se često vodi rasprava o tome “čiji je Bošković”, ali važno je razumjeti da se u njegovo vrijeme nacionalnost nije mjerila kao danas. Ljudi su se prepoznavali po vjeri, jeziku, staležu i lojalnosti svojoj zajednici, a ne po savremenim pojmovima “nacije”. Sebe je u pismima i spisima najčešće nazivao “Dubrovčaninom” (Ragusinus), što je tada bio uobičajen način samodefinisanja za građane Dubrovačke Republike. Zato je možda najtačnije reći – Bošković je bio čovjek svog doba, ali i ispred njega. Po porijeklu pripadao je srpskom narodu, izjašnjavao se kao Dubrovačanin, naučnik evropskog formata i most među kulturama. Takvi se ljudi ne mogu staviti u uske ladice – oni pripadaju svima.

Školovanje i duhovno usmjerenje

Ruđer Bošković je svoje prvo obrazovanje stekao u Dubrovniku, u čuvenom jezuitskom Collegium Ragusinum, gdje su se uz latinski jezik učile klasične nauke, logika i osnove filozofije. Jezuiti su tada bili elita evropskog obrazovanja – strogi, ali prosvijećeni učitelji koji su kod mladih đaka razvijali i um i duh. Već sa 14 godina, prepoznat kao izuzetno talentovan, Bošković odlazi u Rim, u Collegium Romanum, jedno od najprestižnijih jezuitskih učilišta toga vremena. Tamo se susreće s vrhunskim profesorima i najnovijim naučnim dostignućima tog doba.

Studirao je širok spektar disciplina – od retorike i filozofije, preko matematike i fizike, pa sve do teologije i metafizike, što je u potpunosti oblikovalo njegov kasniji pogled na svijet, u kojem se nauka i vjera ne isključuju, već nadopunjuju. Godine 1744. zaređen je za sveštenika, ali nije krenuo putem parohijskog služenja – njegov poziv bio je intelektualni. Iste godine postaje profesor matematike na Collegium Romanum, što je u to vrijeme bila izuzetna čast za mladog naučnika. Tada počinje njegov pravi uspon kao mislioca, istraživača i učitelja koji je uspijevao pomiriti strogu logiku nauke sa dubinom duhovnog promišljanja.

Karijera i naučni rad

Ruđer Bošković je bio vizionar koji je svojevremeno spojio filozofiju, matematiku i fiziku u jednu od najnaprednijih teorija svog doba. Njegova najpoznatija naučna ideja bila je teorija o silama među česticama, po kojoj je materija sastavljena od tačkastih, nedjeljivih elemenata koji međusobno djeluju kroz naizmjenične sile privlačenja i odbijanja. U vremenu kada je nauka još uvijek tražila temelje, Bošković je predlagao koncept koji će tek vjekovima kasnije dobiti potvrdu kroz modernu atomsku fiziku. Godine 1758. u Beču objavljuje svoje kapitalno djelo Theoria philosophiae naturalis, gdje sistematizuje ovu teoriju i postavlja temelje onoga što će savremeni fizičari prepoznati kao ranu verziju kvantne i atomske misli.

Pored teorijskih dostignuća, Bošković je bio aktivan i na brojnim praktičnim poljima nauke. U Milanu osniva Brersku opservatoriju 1764. godine, čime daje veliki doprinos razvoju opservatorne astronomije. Bavio se i geodezijom – učestvovao je u mjerenju meridijana u Papinskoj državi i na prostoru današnje Rumunije, što je bilo ključno za precizna kartografska i zemljomjerna istraživanja. U Parizu je radio kao direktor optike za francusku mornaricu, što pokazuje koliko su njegove vještine bile cijenjene u najvišim krugovima tadašnje Evrope. Bio je član čak devet naučnih akademija širom kontinenta, uključujući i prestižno Kraljevsko društvo u Londonu, koje ga je primilo uoči njegove ekspedicije u Carigrad 1761. godine, gdje je posmatrao prolazak Venere ispred Sunca – astronomski događaj od ogromnog značaja za tadašnje naučne kalkulacije.

Umjetnost i diplomatija

Ruđer Bošković nije bio samo briljantan naučnik, već i istinski čovjek renesansnog duha – pjesnik, književnik, prevodilac i diplomata. Bio je član ugledne rimske književne akademije „Arcadia“, gdje je pod pseudonimom pisao latinske stihove, epigrame i filozofsku poeziju, njegujući ljepotu jezika jednako posvećeno kao i preciznost naučne misli. Njegova obrazovanost i inženjersko znanje dovele su ga i do uloge savjetnika u rekonstrukciji kupole bazilike Svetog Petra u Rimu, jedne od najsloženijih građevinskih poduhvata tog vremena.

Pored toga, Bošković je imao i zapaženu diplomatsku ulogu – koristio je svoj ugled i obrazovanje kako bi zastupao interese Dubrovačke Republike, posebno tokom osjetljivih pregovora sa Britancima, gdje je uspješno branio njenu neutralnost u vrijeme međunarodnih sukoba. Spoj nauke, umjetnosti i politike u njegovom životu svjedoči o širini njegovog duha i o tome koliko je bio cijenjen i tražen u najrazličitijim sferama tadašnjeg evropskog društva.

Nasleđe i značaj

Ruđera Boškovića mnogi smatraju jednim od pionira moderne naučne misli i jednim od prvih koji su pokušali da objedine tadašnju prirodnu filozofiju u jedinstvenu teoriju. Njegova ideja o silama koje djeluju među česticama uticala je na kasnije velikane nauke poput Majkla Faradeja i Vernera Hajzenberga, dok su ga neki zbog širine znanja i filozofskog pristupa nazivali i „drugim Lajbnicom“. Njegovo ime danas živi na mnogim mjestima – jedan krater na Mjesecu nosi naziv „Boscovich“, a brojni instituti, škole i naučne ustanove u regionu, uključujući one u Zagrebu i Beogradu, odaju mu počast kroz svoje nazive. Nedavno je i aerodrom u Dubrovniku dobio ime po njemu, što je ponovo pokrenulo javnu raspravu o njegovom etničkom i nacionalnom identitetu. Ipak, Bošković je ostao iznad svih granica – kao mislilac, naučnik i humanista, pripada ne samo jednoj naciji, već svjetskoj kulturnoj i naučnoj baštini.

Ruđer Bošković je simbol prosvjetiteljstva – svestrani naučnik, teolog, inženjer i umjetnik. Njegov život i djelo pokazuju da je moguć most između duhovnih vrijednosti, naučne radoznalosti i praktične primjene znanja. Kao državljanin Dubrovačke Republike, a kasnije Italije i Francuske, ostavio je neizbrisiv trag u svjetskoj nauci, ali i u kulturnom nasljeđu jugoistočne Evrope. Činjenica da i danas postoje različita tumačenja njegovog porijekla, samo je dokaz njegove trajne popularnosti i univerzalne vrijednosti. Ruđer Bošković ostaje nit koja povezuje različite tradicije, vjere i kulture – primjer da istinska nauka nadilazi granice i da univerzalni duh ljudskog znanja traje duže od svake pojedinačne pripadnosti.

Psalam 145:18
“Blizu je Gospod svima koji ga prizivaju, svima koji ga prizivaju u istini.”