Piše: mr Dejan Abazović

Nedavno sam imao prilike da razgovaram sa nekim svojim kolegama na temu multipolarnog svijeta i značaja saradnje Rusije i Kine na kreiranju novog svjetskog poretka. Veliko iznenađenje je bilo kada sam iznio činjenicu da je za, istorijski gledano, uspostavljanje njihovih dobrih odnosa najviše zaslužan čovjek sa naših prostora – Sava Lukič Vladislavič-Raguzinski. To je bio i razlog da napišem ovaj članak, ne da bih podučavao čitaoce istoriji, već da bi istakao primjer diplomatskog umijeća i mudrosti za koji ne moramo tragati po svijetu. Da počnem…

U evropskoj istoriji 18. vijeka, na raskršću velikih carstava i sudbonosnih diplomatskih misija, ime Save Lukiča Vladislaviča-Raguzinskog izdvaja se kao svijetla tačka srpske i ruske istorije. Iako široj javnosti danas relativno nepoznat, ovaj dubrovački trgovac i diplomata odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju ruskih spoljnopolitičkih odnosa u vrijeme Petra Velikog, ostavivši dubok trag i u istoriji Istočne Evrope i Azije.

Porijeklo i mladost

Sava Vladislavič rođen je oko 1668. godine u Jaseniku kod Gacka, u Hercegovini. Iako porijeklom iz zaleđa, iz ugledne trgovačke porodice, mladost je proveo stičući obrazovanje i prva trgovačka iskustva u Dubrovniku, tada važnom mediteranskom centru. Njegov um, jezička spretnost i oštroumnost brzo su ga preporučili za šire horizonte, nagovještavajući blistavu diplomatsku karijeru.

Sava je pripadao pravoslavnoj zajednici i identifikovao se kao Srbin. Ova dvoznačnost identiteta – istovremeno pripadnost zaleđu i mediteranskom, dubrovačkom kulturnom krugu – bila je ključna u oblikovanju njegovih diplomatskih sposobnosti i kasnijeg uticaja na međunarodnoj sceni.

Put u rusku službu

Vladislavič se preselio u Italiju, a zatim u Istanbul, gdje je vodio trgovačke poslove i ostvario kontakte s mnogim evropskim diplomatama i činovnicima. Upravo ga je tu, krajem 1690-ih godina, upoznao ruski car Petar Veliki. Zainteresovan za proboje Rusije na međunarodnoj sceni i modernizaciju zemlje, Petar je prepoznao izuzetne sposobnosti ovog Dubrovčanina i pozvao ga u službu.

Sava je 1702. godine postao carski savjetnik i diplomata, i od tada započinje njegov zlatni period – gotovo tri decenije u službi Ruske imperije, tokom kojih je postao jedan od najpouzdanijih carevih ljudi za osjetljive međunarodne misije.

Najveća dostignuća

Jedno od najvažnijih Vladislavičevih dostignuća bilo je sklapanje sporazuma sa Kinom — Kjaktinskog sporazuma iz 1727. godine. Kao glavni ruski pregovarač, Sava je uspio da postigne dogovor sa kineskom dinastijom Ćing o uspostavljanju čvrste granice između dvije imperije, što je bila prva takva demarkacija u rusko-kineskim odnosima. Osim granice, sporazum je regulisao trgovinu i osigurao stabilne odnose koji su trajali decenijama. Kao rezultat tog uspjeha, Rusija je uspostavila stalnu diplomatsku i trgovačku misiju u Pekingu, a Vladislavič se vratio kao pobjednik, obasut počastima.

Drugi važan doprinos bio je njegov rad u Veneciji i Rimu, gdje je kao ruski agent pratio politička dešavanja, kupovao knjige i umjetnička djela za cara, ali i obavljao tajne misije. Zahvaljujući njemu, Rusija je došla u posjed velikog broja vrijednih slika i antikviteta, koje su danas dio državnih muzeja.

Posebnu pažnju zaslužuje i njegova uloga u zaštiti pravoslavnih hrišćana na Balkanu, koje je, u ruskom interesu, pokušavao da ujedini i podrži protiv osmanske vlasti. Bio je glasnik ideje panslavizma prije nego što je taj pojam uopšte nastao, uvjeren da Rusija ima misiju da štiti pravoslavlje i slovenske narode.

Nasljeđe

Sava Vladislavič umro je 1738. godine u Moskvi, ostavivši za sobom neprocjenjivo diplomatsko i kulturno nasljeđe. U njegovom testamentu vidi se patriotizam i briga za pravoslavne Srbe – dio svoje imovine ostavio je za pomoć srpskom narodu pod Turcima.

Njegovo djelo je višeslojno: bio je trgovac, diplomata, kulturni posrednik, politički mislilac i vizionar. Iznad svega, bio je čovjek koji je, iz malog Dubrovnika, stigao do samog srca ruske imperije – ne kao vojnik ili avanturista, već kao umni graditelj mostova među narodima.

Danas, u vremenu kada se diplomatija sve češće svodi na formalnosti i brzopotezne susrete, lik Save Vladislaviča-Raguzinskog podsjeća nas na značaj dubinskog razumijevanja različitih kultura, povjerenja stečenog kroz godine i istinske vizije međunarodnih odnosa. Njegova biografija nije samo priča o ličnom uspjehu – to je priča o vremenu kada su pojedinci mogli oblikovati svijet. I to iz srca Balkana.