Piše: mr Dejan Abazović

prim. aut. Umjesto komentara…

Crna Gora – krševita, gordo uzdignuta prema nebu, vjekovima je bila više od teritorije. Bila je oganj zavjeta, između zvijezda i stijena, između sablje i molitve. U takvoj zemlji, gdje su riječi bile teške kao kamen, a ćutanja duboka kao more, pravoslavna crkva nije bila samo građevina – bila je srce naroda, tihi hram njegove duše.

Crkva je narodu – utočište, tišina, zavjet. Ona ga podučava ne samo kako da vjeruje, već kako da voli. Ne snagom zakona, već snagom blagodati. Narod je crkvi – snaga i prisustvo. Svaki čovjek, svaka molitva, svaka suza i vatra u kandilu – čini crkvu živom. Narod je stvoren po Njegovom liku. Gdje su dvojica ili trojica sabrana u Njegovo ime – tu je i On.

Taj zavjet Crkve narodu i naroda Crkvi pokazao se najjasnije u vremenima kada su duhovne svetinje bile ugrožene. Ne zbog kamenja, već zbog svetosti. Narod se tada digao ne iz prkosa, već iz potrebe da se ne odrekne onoga što ga čini živim. To jedinstvo nije nastalo iz dnevne politike – ono je proizišlo iz vjekovnog osjećanja da je bez naroda Crkva samo kamen, a bez Crkve narod je bez duše.

„Jer kao što je tijelo jedno, i udova ima mnogo, a svi udovi jednoga tijela, iako su mnogi, jedno su tijelo – tako je i Hristos…
…I ako trpi jedan ud, s njim trpe svi udovi; i ako se jedan ud slavi, s njim se raduju svi udovi.
A vi ste tijelo Hristovo, i udovi ponaosob.“ – 1. Korinćanima 12:12–27

Mitropolija Crnogorsko-primorska, vjekovna čuvarica vjere, ponikla je iz starih korijena drevne Duklje i duhovne samostalnosti Prevlake. Saživjela se sa narodom u vremenima kada je Crkva bila i narodna i državna snaga. Vladike nijesu bile gospodari naroda, već sluge istine. Narod su sabirali, ne razdvajali. Vodili su ga ka slobodi, još više – ka vječnosti.

Upravo zbog te neraskidive veze crkve i naroda, mitropolit u Crnoj Gori nikada nije bio samo duhovni pastir – on je kroz vjekove nosio i svetovnu odgovornost. U odsustvu stalne državne vlasti, narod je birao mitropolita koji je postajao dostojan vođa naroda u cjelini: sudija, zastupnik, vojni zapovjednik i čuvar narodne časti. Nije stajao iza naroda – stajao je ispred, noseći krst i mač istovremeno, moleći se Bogu, ali i zaklinjući se narodu da neće napustiti ni vjeru ni slobodu.

Ta dvostruka uloga nije bila puka ambicija – bila je potreba vremena, prirodan izraz povjerenja koje je narod imao prema Crkvi kao jedinom čvrstom stubu u burnim istorijskim epohama. U tom osjećaju sabranosti i povjerenja oblikovalo se i nešto dublje – gotovo genetsko nasleđe pravoslavnog naroda Crne Gore. Potreba za jednim arhiepiskopom, mitropolitom, egzarhom – vođom, duhovnim i svjetovnim u jednoj ličnosti, kao izraz jedinstva i snage.

Zato, pravoslavna crkva u Crnoj Gori nije samo institucija, niti istorijska kulisa. U vremenu kada se identiteti prelamaju, kada riječi postaju zidovi, crkva ostaje prostor sabornosti. Jer narod nije onaj koji viče u podjelama, već onaj koji ćuti u vjeri. Ona ne dijeli – ona podsjeća: da je čovjek – duša, da je narod – zajednica, da je Bog – Ljubav.

Crkva je stijena sa koje će narod, kad sve drugo nestane, opet blagosloven sići i pronaći put – vođen vjerom i razumom.

p.s.
Patrijarh Pavle: “Ja rekoh i spasih dušu. Tako i ti sestro, gde možeš svedoči istinu, a gde ne možeš i ne čuju te, ti se pomoli i predaj Bogu svoju molbu urazumljenja i biće bolje od bilo kakve rasprave svakako.”