Piše: mr Dejan Abazović

U prethodnoj analizi kojom sam obrađivao sporazum između Amerike i Ukrajine (“SPORAZUM IZMEĐU SAD I UKRAJINE: Analiza strateškog partnerstva i implikacije na mirovne pregovore”), koji se odnosi na njene rijetke zemne elemente i rudna bogatstva, istakao sam da se Rusija u procesu pregovora o miru koristi strategijom “džudo diplomatije”. S obzirom da smo ranije pisali i o primjeni Primakove doktrine u vođenju vanjske politike Rusije, obavezni smo dodatno objasniti ovu strategiju. U suštini ova strategija predstavlja isključivo pristup vođenju pregovora, sa unaprijed zadatim ciljem, u okviru pomenute doktrine.

Zapravo radi se o tome da Rusija u svojoj spoljnoj politici, posebno u kontekstu sukoba u Ukrajini i interakciji sa Sjedinjenim Američavskim Državama (SAD), demonstrira sofisticiranu strategiju koja podsjeća na principe džudo vještine. Umjesto direktnog suprotstavljanja, Moskva vješto koristi poteze i slabosti druge strane kako bi ostvarila svoje ciljeve.

Da bismo razumjeli “džudo diplomatiju” Rusije u procesu pregovora sa Amerikom, korisno je povući paralele sa ključnim principima borilačke vještine džudo.

Prvi princip – Iskorišćavanje protivnikove inercije (Ju Yoku)

U džudou, umjesto da se frontalno sudarite sa silom protivnika, koristite njegov sopstveni zamah i neravnotežu kako biste ga savladali. U diplomatskom kontekstu, Rusija majstorski koristi već postojeće stavove i izjave Kijeva, posebno zabranu pregovora sa Putinom, kao tačku oslonca za svoje diplomatske manevre prema SAD-u. Naglašavajući ovu zabranu u komunikaciji sa zapadnom javnošću, kao što je činila Peskovljeva izjava na engleskom, Rusija preusmjerava odgovornost za zastoj u pregovorima i stvara narativ u kojem je sama otvorena za dijalog, dok je Kijev prepreka koju SAD treba da ukloni. Ovaj pristup iskorišćava inerciju ukrajinske retorike i usmjerava američke napore u pravcu promjene ukrajinskog stava.

Drugi princip – Minimalno ulaganje za maksimalni efekat (Seiryoku Zenyo)

Džudo uči kako da se upotrijebi najmanja moguća snaga za postizanje željenog ishoda. U diplomatskoj areni, Rusija primjenjuje ovaj princip tako što minimizira svoje direktne ustupke ili promjene stava u pregovorima sa SAD-om o Ukrajini. Umjesto toga, fokusira se na iskorištavanje unutrašnjih kontradikcija ili različitih prioriteta unutar američke administracije ili između SAD-a i njenih saveznika. Pominjanje “nestrpljenja” Trampove administracije i izjava o nemogućnosti ukrajinske pobjede ukazuju da Rusija prati i koristi potencijalne podjele u američkom političkom establišmentu. Slično tome, insistiranje na direktnim pregovorima sa Kijevom, uz prividno prihvatanje posredničke uloge SAD-a, omogućava Rusiji da kontroliše format i agendu pregovora uz relativno malo direktnog diplomatskog “trošenja” sa Vašingtonom.

Treći princip – Fleksibilnost i prilagođavanje (Yawara)

U džudou, “Yawara” ne znači samo popuštanje, već i sposobnost prilagođavanja protivnikovim potezima i promjeni situacije kako bi se pronašla nova prilika za pobjedu. U diplomatskom kontekstu, ruska strategija se ogleda u njenoj naizglednoj spremnosti da učestvuje u različitim formatima pregovora, poput sastanaka u Saudijskoj Arabiji. Učešćem u ovim multilateralnim razgovorima, Rusija demonstrira fleksibilnost i stvara platformu za iznošenje svojih stavova širokom krugu aktera. Iako ovi sastanci možda ne donesu trenutne konkretne rezultate, oni Rusiji omogućavaju da testira pozicije drugih strana, gradi potencijalne saveze ili sije razdor među protivnicima, prilagođavajući svoju strategiju u hodu na osnovu novih informacija i dinamika. Ova sposobnost prilagođavanja i pronalaženja novih diplomatskih “poluga” ključna je komponenta ruske “džudo diplomatije”.

Uticaj Sporazuma na mirovne pregovore

Nedavno potpisani sporazum između SAD i Ukrajine, iako ga ukrajinski zvaničnici hvale kao ravnopravno partnerstvo i jačanje pozicije Kijeva u odnosu na Vašington, po svemu sudeći neće ubrzati proces pregovora o miru sa Rusijom. Čini se da je Kijev uspio da ubijedi američkog predsjednika da odustane od nekih ključnih zahtjeva, ali zauzvrat nije dobio formalne bezbjednosne garancije u samom sporazumu. Ovaj sporazum je, kako se navodi, potpuno odvojen od bilo kakvih pregovora sa Rusijom i primarno je usmjeren na strateško partnerstvo između dvije zemlje. Sporazum će pokazati “ruskom rukovodstvu da nema razlike između ukrajinskog i američkog naroda, između naših ciljeva“, rekao je ministar finansija SAD Scott Bessent u intervjuu za Fox Business Network. „Američki narod ne zarađuje novac ako Ukrajinci ne prosperiraju. Dakle, sada smo potpuno usklađeni u pogledu ekonomije. I opet, mislim da je ovo snažan signal ruskom rukovodstvu i daje predsjedniku Trumpu mogućnost da sada pregovara s Rusijom na još jačoj osnovi“, rekao je.

Jačanje pozicije Ukrajine u odnosu na SAD, kako primjećuje Shelby Magid iz Atlantskog vijeća, može paradoksalno otežati mirovne pregovore. Osjećajući se snažnije uz američku podršku, Kijev bi mogao biti manje sklon kompromisima koje bi Rusija smatrala prihvatljivim. S druge strane, Rusija će vjerovatno ovaj sporazum protumačiti kao potvrdu američke odlučnosti da nastavi podržavati Ukrajinu, što bi moglo dodatno učvrstiti njen stav da se ciljevi mogu postići samo nastavkom sukoba.

U kontekstu “džudo diplomatije” Rusije, ovaj sporazum bi se mogao posmatrati kao novi “zamah” protivnika koji će Moskva pokušati da iskoristi kao “polugu” za ostvarivanje svojih ciljeva. Umjesto da bude korak ka miru, Rusija bi ga mogla iskoristiti da dodatno naglasi neprijateljski stav SAD-a i opravda nastavak svojih vojnih operacija. Stoga, umjesto ubrzanja, ovaj sporazum bi mogao produžiti konflikt i udaljiti strane od mirnog rješenja.

---

Istorija će pamtiti

Kroz ova tri prefinjena principa – iskorišćavanje protivnikove inercije, minimalno ulaganje za maksimalni efekat i fleksibilnost i prilagođavanje – Rusija vodi svoje pregovore sa Amerikom, nastojeći da iskoristi svaku priliku za postizanje svojih strateških ciljeva u kontekstu ukrajinskog sukoba, a sve to unutar šireg okvira Primakovljeve doktrine.

Kada će pregovori biti završeni i kada će se mir vratiti među “bratskim” narodima, teško je prognozirati. Iskreno se nadamo da će to u najgorem slučaju biti do kraja godine. Međutim, ono što je izvjesno jeste da će u istoriji i nauci ostati zapisana ne samo taktika vojevanja koja se primjenjivala u ovom užasno tragičnom ratu, već i strategija vođenja diplomatije i pregovaranja svih uključenih strana. Po svemu sudeći, u skladu sa gore analiziranom strategijom “džudo diplomatije” SVI SU IZGLEDI DA ĆE SE BORBA NASTAVITI DO IPPONA.