Piše: mr Dejan Abazović

Prethodnu analizu na ovu temu, “TARIFNI ĆORSOKAK: ILUZIJA LAKE POBJEDE”, smo uradili iz perspektive Kine, njenih sveukupnih interesa i postojećih potencijala. Bili bi nedorečeni i pristrasni da ne sagledamo interese, logiku i potencijalne implikacije tarifne politike Amerike iz njene perspektive. Naravno, koristeći stavove i mišljenja ekonomskih eksperata, kao i američkih zvničnika.

Uvođenje visokih carina na uvoz iz velikog broja zemalja u aprilu 2025. godine, pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa, predstavlja značajan zaokret u američkoj trgovinskoj politici. Ova mjera, usmjerena prvenstveno na zemlje sa kojima SAD bilježe trgovinski deficit, poput Kine i EU, ima za cilj redefinisanje trgovinskih odnosa i zaštitu američkih ekonomskih interesa. U ovom kontekstu, carine se posmatraju kao strateški alat za smanjenje trgovinskog deficita, jačanje domaće industrije i očuvanje globalne finansijske dominacije dolara.

Američki trgovinski deficit i ekonomski prioriteti

Amerika ima trgovinski defict u robnoj razmjeni kako sa Kinom tako i sa EU, i predstavlja ključni motiv za uvođenje carina. Prema podacima američkog Biroa za ekonomsku analizu (BEA), trgovinski deficit SAD-a u robnoj razmjeni sa Kinom u 2024. godini iznosio je 295,4 milijarde dolara a sa EU 235,6 milijarde dolara . Ukupni trgovinski deficit Amerike za robu sa svim zemljama u 2024. godini iznosi 971,1 milijardu dolara. Deficit u uslugama nije uključen u ove brojke, jer SAD uglavnom bilježi suficit u ovom sektoru.

Ovo ukazuje na značajnu neravnoteženost u trgovinskim odnosima sa Kinom i EU, gdje SAD uvozi znatno više nego što izvozi. Kontinuirani trgovinski deficit ima višestruke posljedice, uključujući potencijalno slabljenje pozicije američkog dolara kao globalne rezervne valute i povećanje javnog duga, koji je 2025. godine premašio 36,1 bilion dolara, odnosno preko 120% BDP-a.

Smanjenje trgovinskog deficita je prioritet Trumpove administracije, koja vidi carine kao mehanizam za podaticanje domaće proizvodnje i smanjenje zavisnosti od uvoza. Kako je primijetio ekonomista Mohamed El-Erian, “carine mogu dugoročno doprinijeti pravednijem trgovinskom sistemu“, ali nose rizik stagflacije ako eskaliraju u široki trgovinski rat. Ova perspektiva naglašava američki interes za restrukturiranje globalnih trgovinskih lanaca kako bi se favorizovale domaće kompanije i radna mjesta.

Strateška logika carina

Uvedene carine, uključujući 145% na kinesku robu i 10-37% na uvoz iz drugih zemalja poput EU (20%) i Srbije (37%), se temelje na principu „recipročnih carina“. Ovaj pristup ima istorijski presedan u politikama ministra finansija Aleksandra Hamiltonа, koji je krajem 18. vijeka zagovarao visoke carine za zaštitu mlade američke industrije od evropske konkurencije. Njegov cilj je još tada bio upravo ono što se sada pokušava uraditi. Trumpova administracija koristi sličnu logiku, smatrajući da su carine neophodne za obnovu ključnih industrija poput automobilske, poluprovodnika, farmaceutske i poljoprivredne proizvodnje kao i odbrambene tehnologije.

Visina carina se izračunava primjenom formule u kojoj uključuju razliku trgovinskog deficita. Pored trgovinskog deficita u formulu ulaze kvote i barijere kao i tehnički listovi za robu da bi se mogla koristiti. Jednostavno rečeno, veličina carine je mjera poštene vrijednosti trgovinskog deficita sa tom zemljom.

Na prvi pogled to izgleda nefer prema trgovinskim partnerima. Međutim, u Kini se recimo ne koristi ni Google ni Facebook ni Instagram, dok je Amazon u najvećoj mjeri smanjio poslovnje. U pricipu, Amazonu je formalno dozvoljeno da radi ali se nije mogao uskladiti sa regulatornim i tehničkim barijerama!?

Treba itaći da se osim rečenog, carine koriste i kao pregovarački alat. Trump je, prema izjavama američkih zvničnika, ponudio Evropi dvije alternative prije uvođenja carina: povećanje uvoza američke robe za 400 milijardi dolara godišnje ili kupovinu američkog tečnog prirodnog gasa (LNG) i nafte umjesto ruskih energenata. Uzgred budi rečeno, Amerika je inače najveći proizvođač i potrošač fosilnih goriva. S tim što ona svoju naftu uglavnom čuva za sebe i bira kome je prodaje. Odbijanje ovih ponuda od strane EU dovelo je do uvođenja carina, kao jedine preostale opcije. To “baca” malo drugačije svijetlo na cjelokupan proces i sugeriše da je glavni cilj nove američke administracije sklapanje novih trgovinskih odnos i ugovora sa svim zemljama sa kojima Amerika ima trgovinski deficit.

Zaštita dolara i borba protiv nepoštenih trgovinskih praksi

Jedan od ključnih američkih interesa je očuvanje globalne dominacije dolara. Srpski ekonomista Nemanja Antić kaže: “Najveća moć Amerike nijesu ni atomske bombe, ni berza, ni demokratija, nego dolar. Dolar zato što se za jedan cent štampa novčanica od 100$. To je zarada od 10.000%. Ne postoji ništa profitabilnije. Samo treba da se pusti u štampu.”

Međutim, ova tvrdnja o profitabilnosti štampanja novca je pojednostavljena i ne uzima u obzir složenost monetarnog sistema i potencijalne negativne posljedice nekontrolisane emisije. Iako je trošak štampanja fizičkog novca nizak, stvarna “zarada” države od emisije novca (poznata kao “seigniorage”) nije samo razlika između nominalne vrijednosti i troškova proizvodnje. Ona zavisi od mnogih faktora, uključujući potražnju za novcem, inflaciju i uticaj na ekonomsku stabilnost. Prekomjerno štampanje novca bez odgovarajućeg povećanja ekonomske aktivnosti dovodi do inflacije, koja smanjuje kupovnu moć dolara i može potkopati povjerenje u njega.

Kontinuirani trgovinski deficit predstavlja potencijalni rizik za globalnu ulogu dolara. Visoki deficit znači da SAD kupuju više robe i usluga iz inostranstva nego što prodaju, što dovodi do odliva dolara iz zemlje i povećava potrebu za finansiranjem tog deficita kroz zaduživanje. Ukoliko se nastavi dugoročno, ovo može dovesti do zabrinutosti oko održivosti američkog duga i potencijalno smanjiti povjerenje investitora i drugih zemalja u dolar kao rezervnu valutu.

U tom kontekstu, carine se mogu posmatrati kao mjera koja ima za cilj smanjenje uvoza. Smanjenjem uvoza, smanjuje se i potražnja za stranim valutama radi plaćanja tog uvoza, a samim tim i pritisak na dolar u smislu njegove ponude na deviznim tržištima. Istovremeno, carine bi, teoretski, trebale da povećaju relativnu konkurentnost domaćih proizvoda, podstičući domaću potražnju i proizvodnju. Međutim, efikasnost carina kao alata za smanjenje trgovinskog deficita i jačanje dolara je predmet debate među ekonomistima, s obzirom na potencijalne negativne posljedice kao što su više cijene za potrošače, retalijacione mjere drugih zemalja i narušavanje globalnih trgovinskih odnosa.

“Nepoštene” trgovinske prakse

Carine se takođe uvode kao odgovor na trgovinske prakse za koje se smatra da su nepoštene, posebno one koje dolaze iz Kine. Kineski model ekonomskog razvoja uključuje značajne državne intervencije u privredi, pri čemu se izdvajaju subvencije privatnom i državnom sektoru. Ove subvencije obuhvataju povoljne kredite, finansijsku podršku za infrastrukturne projekte i druge mjere koje kineskim kompanijama omogućavaju da svoje proizvode plasiraju na međunarodnom tržištu po cijenama koje mogu biti niže od onih koje bi formirale isključivo tržišne sile. Visok procenat kineskog ulaganja u infrastrukturu u odnosu na BDP može se interpretirati kao indirektna subvencija, jer smanjuje operativne troškove preduzeća i povećava njihovu konkurentnost na globalnom nivou.

Prema pravilima Svjetske trgovinske organizacije (WTO), određene vrste subvencija se zaista smatraju distorzivnim i potencijalno nepoštenim trgovinskim praksama, a recipročne carine predstavljaju jedan od legitimnih mehanizama odbrane dozvoljenih od strane WTO-a u takvim slučajevima.

Dodatno, pitanje kursa kineskog juana je relevantno u kontekstu međunarodne trgovine. Za razliku od američkog dolara, čija je vrijednost primarno određena tržišnim silama i koji je slobodno konvertibilan, kurs juana je pod značajnim uticajem državne kontrole. Ova kontrola kursa može potencijalno pružiti prednost kineskim izvoznicima čineći njihove proizvode relativno jeftinijim na stranim tržištima. Američki izvoznici nemaju direktnu podršku Federalnih rezervi (FED) u smislu manipulacije kursom dolara radi poboljšanja njihove konkurentnosti.

Profesor Eswar Prasad sa Univerziteta Cornell opisuje uvođenje ovih carina kao potencijalni “početak nove ere protekcionizma“, signalizirajući mogući prekid trenda globalizacije. Međutim, on istovremeno prepoznaje da su ove mjere motivisane stvarnim ekonomskim izazovima, uključujući, ali ne ograničavajući se na, kineske državne subvencije i druge trgovinske barijere koje, prema percepciji SAD-a i drugih trgovinskih partnera, narušavaju ravnopravne uslove konkurencije na globalnom tržištu.

Povratak industrije u SAD

Jedan od dugoročnih ciljeva uvođenja carina je podsticanje povratka industrijske proizvodnje u SAD (repatrijacija industrije). Administracija predsjednika Trumpa zastupa stav da su procesi globalizacije i prenošenje proizvodnih aktivnosti u inostranstvo (outsourcing) značajno doprinijeli gubitku radnih mjesta u SAD-u, posebno u prerađivačkom sektoru. Prema podacima Ekonomskog instituta za politiku (Economic Policy Institute), fenomen poznat kao „Kineski šok“ (China Shock), koji se odnosi na nagli porast uvoza robe iz Kine nakon 2000. godine, povezan je s gubitkom otprilike 2,4 miliona radnih mjesta u SAD-u u periodu između 1999. i 2011. godine.

Uvođenjem carina se nastoji stvoriti ekonomska motivacija za kompanije da presele svoje proizvodne pogone natrag u SAD. Očekuje se da će kompanije, suočene s višim troškovima uvoza, razmotriti domaću proizvodnju, pri čemu bi mogle iskoristiti prednosti naprednih tehnologija poput automatizacije i robotike. Ove tehnologije potencijalno mogu smanjiti zavisnost od troškova radne snage i učiniti domaću proizvodnju konkurentnijom.

Međutim, ostvarenje ovog cilja suočava se s nizom značajnih ekonomskih izazova. Mnoge američke kompanije su duboko integrisane u složene globalne lance snabdijevanja koji su se razvijali decenijama. Prekidanje i restrukturiranje ovih mreža predstavlja finansijski zahtjevan i vremenski dugotrajan proces. Nadalje, postojeći nedostatak adekvatno kvalifikovane radne snage u određenim industrijskim sektorima u SAD-u, kao i generalno viši troškovi proizvodnje u odnosu na neke druge zemlje, predstavljaju značajne prepreke bržoj i masovnijoj repatrijaciji industrije. Ekonomska logika sugeriše da će kompanije pažljivo vagati troškove i koristi preseljenja proizvodnje, uzimajući u obzir ne samo carine, već i druge faktore poput troškova rada, logistike, pristupa tržištu i regulatornog okvira.

Rizici i kritike

Iako carine imaju jasnu logiku iz američke perspektive, one nose značajne rizike. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) upozorava da carine djeluju kao „negativan šok na strani ponude“, povećavajući troškove uvoza i potencijalno podstičući inflaciju. Očekuje se da će privredni rast SAD-a usporiti na 2,2% u 2025. i 1,6% u 2026. godini, djelimično zbog trgovinskih tenzija.

Pored toga, eskalacija trgovinskog rata s Kinom, koja je uzvratila carinama od 125% na američku robu, može dovesti do stagflacije – kombinacije usporavanja rasta i visoke inflacije. Američki potrošači već osjećaju porast cijena, posebno za elektroniku i automobile, koji čine značajan dio uvoza iz Kine.

Značajni izazovi

Američka politika carina u 2025. godini duboko je ukorijenjena u nacionalnim ekonomskim interesima, sa fokusom na smanjenje trgovinskog deficita, zaštitu dolara i repatriaciju industrije. Iako su carine strateški potez za redefinisanje trgovinskih odnosa i borbu protiv nepoštenih praksi, one nose rizike od inflacije, usporavanja rasta i globalne ekonomske nestabilnosti. Kako je hrvatski ekonomista Velimir Šonje primijetio, „neizvjesnost je neprijatelj investicija“, a uspjeh ove politike zavisi od sposobnosti SAD-a da brzo prilagodi svoje proizvodne kapacitete i završi pregovare sa trgovinskim partnerima. Dugoročno, ova politika može ojačati američku ekonomiju, ali kratkoročni troškovi i globalne posljedice ostaju značajni izazovi. Dva su pitanja: da li se Amerika pripremala za implementaciju ovih tarifnih mjera i da li je preostali rok od 3,5 godine Trumpovog mandata dovoljan za ostvarivanje planiranih ciljeva, imajući u vidu da je Amerika podijeljeno društvo.

DODATAK:

Vrlo brzo nakon objaviljivanja gornjeg teksta – analize dobio sam poruku od dragog prijatelja iz Švajcarske koji mi je postavio sledeće pitanje: “Da li trgovinski deficit utiče na status dolara kao rezervne valute?”, tvrdeći da zahvaljujući trgovinskom deficitu ostale zemlje imaju “gomilu” dolara koje investiraju u američke obveznice i berze!?

Smatrajući da je ovo pitanju vrlo na mjestu potrudio sam se da i taj aspekt trgovinskog deficita Amerike izanaliziram. Pred vama je rezultat te kratke analize:

Razrada teze:
1. Američki deficit stvara dolare u opticaju izvan SAD-a:
– Kada SAD uvoze više nego što izvoze, dolazi do odliva dolara u druge zemlje. Te zemlje zarade dolare prodajom svoje robe i usluga Americi.
2. Višak dolara se investira u američku imovinu:
– Te zemlje sa viškom dolara često ih reinvestiraju u američke obveznice (državne dugove) i na američkim berzama.
3. Ova potražnja za američkom imovinom održava status dolara kao rezervne valute:
– Velika potražnja za američkim obveznicama i drugom imovinom, denominiranom u dolarima, održava vrijednost dolara i njegovu ulogu kao sigurne luke i sredstva za međunarodne transakcije.

Razmatranje teze:
1. Deficit nije preduslov za status rezervne valute, već posljedica:
– Status dolara kao rezervne valute primarno proizilazi iz veličine i snage američke ekonomije, stabilnosti političkog sistema, dubine i likvidnosti američkih finansijskih tržišta, povjerenja u američke institucije i relativne stabilnosti dolara tokom vremena. Deficit je često posljedica globalne potražnje za dolarima i američkom imovinom, a ne obrnuto. Zemlje drže dolare jer su oni korisni za međunarodnu trgovinu i finansije, a njihova spremnost da drže američki dug olakšava finansiranje američkog deficita.
2. Održivi deficit je problematičan:
– Dugoročno gledano, veliki i rastući deficit može potkopati povjerenje u američku ekonomiju i dolar. Ako druge zemlje počnu da sumnjaju u sposobnost SAD-a da upravljaju svojim dugom, mogle bi početi da diversifikuju svoje rezerve u druge valute. Ovo bi dovelo do smanjenja potražnje za dolarima i američkom imovinom, što bi moglo izazvati pad vrijednosti dolara i povećanje kamatnih stopa.
3. Alternativne rezervne valute:
– Postojanje velikog američkog deficita može podstaći druge zemlje da traže alternative dolaru kao rezervnoj valuti. Ako se pojavi vjerodostojna alternativa sa stabilnom ekonomijom i dubokim finansijskim tržištima, zavisnost svijeta od dolara bi se mogla smanjiti.
4. Rizik od inflacije:
– Kontinuirani veliki deficit može dovesti do inflatornih pritisaka u SAD-u, što bi takođe smanjilo atraktivnost dolara kao sigurne valute.
5. Zavisnost od stranog finansiranja:
– Veliki deficit čini američku ekonomiju zavisnom od stranog finansiranja. Ovo može stvoriti ranjivost ako strani investitori odluče da smanje svoja ulaganja u američku imovinu.

Zaključak:
– Iako je tačno da američki deficit stvara dolare u globalnom opticaju i da dio tih dolara završava u američkim obveznicama i berzama, što doprinosi likvidnosti tih tržišta, ne može se reći da deficit pomaže statusu dolara kao rezervne valute u suštinskom smislu.
– Status dolara je prvenstveno zasnovan na fundamentalnoj snazi američke ekonomije i finansijskog sistema. Veliki i neodrživi deficit predstavlja rizik za tu snagu i dugoročno može potkopati povjerenje u dolar. Zemlje drže dolare jer im je to korisno, a veliki deficit, ako se nastavi, može dovesti do toga da potraže druge, stabilnije opcije.
– Dakle, iako postoji veza između deficita i globalne potražnje za dolarima, ta veza nije nužno pozitivna za dugoročni status dolara kao rezervne valute. Održiva fiskalna politika i snažna ekonomija su mnogo važniji faktori za održavanje te pozicije.