Piše: mr Dejan Abazović

U burnim vremenima nakon Francuske revolucije, kada su se stare društvene strukture urušavale, a nova industrijska era rađala, u Francuskoj se pojavila zanimljiva politička “škola” mišljenja. Inspirisana idejama Claude Henri de Rouvroy, comte de Saint-Simona, ova struja je zastupala tezu da su tehnička lica, prije svega inženjeri, najkompetentniji kadar za vođenje države i društva. Sen-simonizam, sa svojom vjerom u nauku, tehnologiju i meritokratiju, ponudio je radikalno novu viziju političkog uređenja koja je imala značajan i dugotrajan uticaj.

U srži sen-simonističke doktrine ležala je duboka vjera u progres ostvaren naučnim i tehnološkim napretkom. Sen-Simon i njegovi sledbenici su posmatrali ubrzanu industrijalizaciju kao ključnu silu koja će preoblikovati društvo i donijeti blagostanje. Stoga su smatrali da oni koji razumiju i upravljaju ovim složenim tehničkim sistemima – inženjeri i naučnici – posjeduju neophodno znanje i vještine za efikasno upravljanje cjelokupnim društvom. Njihov analitički pristup, fokus na efikasnost i sposobnost rješavanja problema smatrani su superiornim u odnosu na tradicionalne političke vještine zasnovane na retorici i nasleđenom statusu.

Sen-simonizam je snažno zagovarao princip meritokratije, suprotstavljajući ga aristokratskom sistemu zasnovanom na privilegijama rođenja. Umjesto da se lideri biraju po porijeklu, sen-simonisti su vjerovali da bi na čelu društva trebalo da budu oni koji su dokazali svoje sposobnosti i posjeduju relevantnu ekspertizu. Inženjeri, kroz svoje obrazovanje i profesionalni rad, demonstrirali su upravo takve kvalitete. Njihova sposobnost da projektuju, grade i optimizuju složene sisteme činila ih je, u očima sen-simonista, idealnim kandidatima za planiranje i upravljanje državnim resursima i politikama.

Ova “škola” mišljenja je želela da principe efikasnosti i organizacije, koji su bili ključni za uspjeh industrije, prenese na nivo države. Država je viđena kao centralni koordinator ekonomskih i društvenih aktivnosti, sa zadatkom da planira i usmjerava razvoj industrije, infrastrukture i javnih radova. U takvom sistemu, tehnički stručnjaci bi imali ključnu ulogu u formulisanju i implementaciji politika, koristeći svoje znanje za postizanje maksimalne efikasnosti i društvenog napretka.

Uticaj sen-simonizma bio je značajan, iako sam pokret nije opstao u svom izvornom obliku. Njegovo nasleđe se može pratiti kroz razvoj tehnokratskih ideja, koje i danas povremeno izbijaju u političkom diskursu. Tehnokratija, u najširem smislu, zagovara veću ulogu tehničkih eksperata u donošenju političkih odluka, često argumentujući da složenost modernih problema zahtijeva specijalizovano znanje koje tradicionalni političari možda ne posjeduju.

U 20. vijeku, ideja o vladavini stručnjaka našla je svoje obrise u različitim kontekstima. Posleratna obnova i razvoj zahtijevali su stručno planiranje i upravljanje, što je dovelo do jačanja uloge inženjera i ekonomista u državnim administracijama i međunarodnim organizacijama. Razvoj nauke i tehnologije, posebno u oblastima kao što su nuklearna energija, svemirski programi i informatika, dodatno je istakao važnost tehničke ekspertize u oblikovanju javnih politika.

U 21. veku, sa suočavanjem sa globalnim izazovima kao što su klimatske promjene, pandemije i kompleksna ekonomska pitanja, ponovo se javlja argument za veću ulogu naučnika, inženjera i drugih stručnjaka u političkom odlučivanju. Ideja da bi se političke odluke trebale zasnivati na dokazima i stručnom znanju, a ne isključivo na ideologiji ili populizmu, odjekuje u različitim političkim spektima.

Sen-simonističke ideje indirektno utiču na francuski sistem kroz veliki značaj koji se pridaje Grandes Écoles (prestižnim školama poput École Polytechnique i École Nationale d’Administration – ENA), koje obrazuju elitu stručnjaka i administratore koji često preuzimaju ključne uloge u državnom upravljanju i politici. Mnogi francuski političari, uključujući Makrona, potiču iz ovih institucija, što pokazuje kontinuitet ideje da društvo treba da bude vođeno od strane najbolje obrazovanih i najsposobnijih, što je srž sen-simonizma.

Međutim, nasleđe sen-simonizma i ideja o “vladavini inženjera” nije bez kritika. Jedan od glavnih prigovora je potencijalno zanemarivanje društvenih i humanističkih aspekata politike. Fokusiranje isključivo na tehničku efikasnost i kvantifikovane podatke može dovesti do marginalizacije etičkih, socijalnih i kulturnih vrijednosti. Takođe, postoji opasnost od stvaranja elitističke strukture u kojoj tehnički stručnjaci postaju nova vladajuća klasa, udaljena od potreba i perspektiva šire javnosti. Politička legitimnost ne proizlazi samo iz stručnosti, već i iz demokratskog procesa i predstavljanja različitih interesa.

Uprkos ovim kritikama, sen-simonistička ideja o važnosti stručnog znanja u upravljanju složenim društvima ostaje relevantna. Savremeni izazovi zahtijevaju interdisciplinarni pristup, gde tehnička ekspertiza mora ići ruku pod ruku sa društvenim, ekonomskim i političkim razumijevanjem. Umjesto o apsolutnoj “vladavini inženjera”, danas se sve više govori o potrebi za informisanim političkim odlučivanjem, gde stručnjaci pružaju relevantne podatke i analize, ali konačne odluke donose demokratski izabrani predstavnici, uzimajući u obzir širi spektar društvenih vrijednosti i interesa.

Francuska politička “škola” inspirisana sen-simonizmom ostavila je značajno nasleđe, naglašavajući važnost nauke, tehnologije i stručnosti u upravljanju društvom. Iako ideja o isključivoj vladavini inženjera nije zaživkela u svom izvornom obliku, njen uticaj se može prepoznati u savremenim debatama o ulozi stručnjaka u politici i potrebi za donošenjem odluka zasnovanih na dokazima u sve složenijem svijetu. Balansiranje tehničke ekspertize sa demokratskim principima i širim društvenim vrijednostima ostaje ključni izazov u oblikovanju budućnosti političkog odlučivanja.