Piše: mr Dejan Abazović

Njemačka, zemlja koja voli sebe da zamišlja kao racionalno srce Evrope – efikasno, legalističko i alergično na ekstremizam – suočava se s dubokom političkom krizom. Nesposobnost vodećih stranaka da formiraju stabilnu vladu nakon posljednjih parlamentarnih izbora, dodatno je naglašena nedostatkom sposobnosti prethodne vlade da se efikasno nosi s posljedicama gubitka jeftinih ruskih energenata i posledica rata u Ukrajini. To je dovelo do deindustrijalizacije i urušavanja ekonomije i otvorilo značajne unutrašnje pukotine u njemačkoj politici. U takvom ambijentu, “Brandmauer”, neformalno dogovorena politička izolacija, koja isključuje Alternativu für Deutschland (AfD) iz bilo kakve koalicije, postaje sve manje održiva, a nezaustavljiv rast popularnosti ove stranke i potencijalno rušenje tog “zida” postavlja ključna pitanja o prirodi njemačke demokratije i posledično budućnosti Evrope.

“Brandmauer”

“Brandmauer” ili “Firewall” ili “Vatreni zid”, nije pravni ili ustavni mehanizam, već predstavlja nepotpisani dogovor između etabliranih njemačkih stranaka – CDU/CSU, SPD, Zelenih i FDP-a – da nikada neće ulaziti u koalicije niti sarađivati s AfD-om, na bilo kojem nivou vlasti. Ovaj pakt se u javnom diskursu često opravdava kao nužna mjera zašte demokratskih vrijednosti od ekstremno desne ideologije koju navodno zastupa AfD. Kancelar Olaf Scholz (SPD) je u martu 2025. godine izjavio: “AfD predstavlja opasnost za koheziju našeg društva. Njihova retorika podstiče podjele i ugrožava temelje naše demokratije. Brandmauer je moralna obaveza svih demokratskih snaga.”

Međutim, ova strategija političkog isključivanja sve više zahtijeva proces preispitivanja u svijetlu rastuće popularnosti AfD-a. Dok politički lideri poput Friedricha Merza (CDU) ponavljaju nepokolebljivost, tvrdeći da “nema mjesta za saradnju sa onima koji dovode u pitanje temeljne vrijednosti našeg ustava“, kritičari upozoravaju da takav pristup erodira povjerenje građana u demokratski proces. Slično tome, čelnici SPD-a i Zelenih neprestano naglašavaju nespojivost svojih vrijednosti sa onima AfD-a, opisujući ih kao prijetnju pluralizmu i toleranciji. Slično tome, čelnici Zelenih, poput Ricarde Lang, naglašavaju nespojivost svojih vrijednosti sa onima AfD-a: “Ne možemo pregovarati sa onima koji negiraju klimatsku krizu i šire mržnju prema manjinama.” Sa druge strane, Tino Chrupalla, jedan od lidera AfD-a, uzvratio je na ove optužbe: “Brandmauer nije zaštita demokratije, već alat političkog establišmenta da uguši glas naroda. Građani Njemačke žele promjene, a mi smo tu da ih predstavljamo.”

Ovih dana imamo priliku da gledamo razne pokušaje izolacije i isključivanja. Gotovo bez izuzetka, isključivost rađa neželjene posljedice. A onaj ko druge izoluje, neminovno se i sam nađe u izolaciji. Onaj ko gradi zidove oko drugih, gradi ih i oko sebe. A onaj ko se distancira od drugih, na kraju ostane sam. Ko isključuje, biće isključen – ko izoluje, biće izolovan.

“Brandmauer” stvara opasnost od produbljivanja jaza između političke elite i građana. Ako značajan dio biračkog tijela osjeća da njihovi politički izbori nemaju stvarnog uticaja na formiranje vlasti, to može dovesti do erozije povjerenja u demokratske institucije i jačanja osjećaja otuđenosti. Alice Weidel, ko-predsjednica AfD-a, oštro je kritikovala ovu strategiju: “Zid koji grade oko nas samo pokazuje njihov strah. Ne mogu nas pobijediti argumentima, pa pribjegavaju isključivanju. To nije demokratija, to je diktatura konsenzusa.” U konačnom, demokratija bi trebala biti prostor inkluzivnosti i dijaloga, a ne isključivanja i stigmatizacije legitimnih političkih opcija, koliko god one bile kontroverzne za neke dijelove društva. Održavanje “Brandmauer-a” dugoročno bi moglo potkopati temelje njemačke demokratije umjesto da je štiti.

Iluzija demokratskog konsenzusa

Institut Forsa je 22. aprila, objavljujući podatke sprovedene u televizijskoj mreži RTL, zabilježio AfD kao vodeću partiju sa 26% podrške, dok je na izborima ostvarila 20%. Baza stranke se u istočnoj Njemačkoj učvršćuje uz ogromnu podršku: 35% podrške, što je iznad 18% CDU-a. U istoj anketi CDU-CSU je na 25%, preko tri boda manje nego na izborima, dok SPD ima 15%, što je ekvivalentno preko jednog boda manje od izbornog rezultata. Zeleni i Linke bilježe blagi rast, dok bi liberali (FDP) i grupa Sahre Wagenknecht (BSW) ostali van parlamenta. Očigledno da pokušaj izolacije ne suzbija popularnost AfD-a djeluje upravo suprotno. Izolacija je podstiče, radikalizuje zapostavljene regione a protest i otpor pretvara u platformu. Björn Höcke, prominentni član AfD-a, komentarisao je ovaj trend: “Ljudi u istočnoj Njemačkoj su shvatili da ih Berlin ne sluša. Mi nismo ekstremisti, mi smo glas onih koji su zaboravljeni.”

“Brandmauer” ne štiti demokratiju. Suprostavlja se promjenama i štiti neoliberalni poredak od suočavanja s posljedicama. To je maska za propale elite koje su izmjestile njemačku industriju i bespogovorno sprovodile ideologiju globalizma. Izolacija puca, više se ne može zaustaviti, ne zato što su glasači “skrenuli u desno”, već zato što su predugo sanjali uspavani bajkama o zlim neprijateljima. Kao što je rekao Abraham Lincoln: “Možete varati neke ljude svo vrijeme i sve ljude neko vrijeme, ali ne možete varati sve ljude svo vrijeme“. Kada 83% Njemaca vjeruje da zemlja ide u pogrešnom smjeru, što je potvrdila anketa iz februara, onda je izvjesno da je došlo vrijeme za istinu. Na to je reagovao i ministar ekonomije Robert Habeck (Zeleni), koji je pokušao umiriti javnost: “Razumijemo frustracije građana, ali rješenje nije u populizmu AfD-a, već u zajedničkom radu na obnovi naše ekonomije i povjerenja.”

Nakon sabotaže svog gasovoda, Nijemci su platili svoje sabotere, kupujući preskupe LNG iz Vašingtona dok su gledali kako BASF i drugi giganti bježe u Kinu i SAD. Velika njemačka izvozna mašina, nekada zavist svijeta, se eutanazira. Ovo je gorka ironija za globalističko sveštenstvo: AfD nije neki virus finansiran iz inostranstva. To je dijete kolapsa iluzija. AfD samo govori ono što drugi neće: da njemci zaslužuju suverenitet, sigurne granice, funkcionalnu infrastrukturu i vladu koja služi njihovim interesima. Da li je to dovoljan uslov da ih vladajuća klasa označi kao “ekstremiste”?

Pad zida

Da budemo potpuno jasni, ne radi se o AfD-u niti o bilo kojoj drugoj stranci, kako god da se zove. Svaka izolacija je protiv slobode, protiv autonomije, protiv neslaganja, protiv različitosti. Nijedan zid ne traje vječno, bilo da je izgrađen od cigala, ideologije ili manipulacije – pašće. A kada padne, pitanje neće biti kako je AfD porastao, biće zašto je to toliko dugo trajalo. Odgovor se neće naći u inostranstvu. Naći će se u Berlinu – sa druge strane zida.