Piše: Zoran Marković

Budim se, trljam oči i pokušavam da se prisjetim mojih snova. Sjetio sam se. Bolje da zapišem. Godine čine svoje. Kako god zvučalo, evo zapisa…

Nekada je čovjek bio centar svega, a danas je to predmet materijalne ili nematerijalne prirode. Nekada smo bili usmjereni samo na ljudsko biće, u bilo kojoj relaciji. Naša očekivanja su bila vezana za njih, s njima smo sve dijelili i bili sretni ili manje tužni kada to uradimo. Osjećaji su bili potpuni tek kada bismo ih podijelili s nekim. Sve je dobijalo puni smisao tek nakon toga. Saosjećali smo sa svima i svakim. U svemu tome smo imali izbor koga ćemo odabrati, po razumu, osjećaju, ali smo uvijek birali ljudsko biće, a ne neki predmet. Bili smo svi “bogati”, a nismo imali mnogo.
Danas su sva očekivanja usmjerena na i dolaze od nekog predmeta, uređaja, donekle od kućnog ljubimca (nama su ljubimci bili iz redova ljudi), ali svakako ne od ljudskog bića.

Vażilo je “Daleko od očiju, daleko od srca”, što danas ne važi. Svi i sve nam je pred očima, zato i “bježimo” od neposrednog okruženja. Međusobna interakcija (nekada najdominantnije oružje) praktično ne postoji. Ne dijelimo vrijeme, osjećaje, sendvič, klikere, majicu i slično s drugima. Postali smo zarobljeni i okruženi predmetima, uređajima, nematerijalnim stvarima. Gdje je naše ljudsko okruženje? U istoj kategoriji gdje su i novac, telefon, TV, auto, stan, vila, jahta… Ne cijenimo čovjeka, već se ponosimo nekim odjevnim predmetom, vozilom, posjetom nekom mjestu…

Ne dijelimo osjećaje zadovoljstva i nezadovoljstva neposredno s odabranim ljudima, već se “reklamiramo” preko društvenih mreža.

Čovjeka smo svi izgubili, zato se hvatamo (mi koji smo to imali) za preostali dio tog nekadašnjeg života, a to je prirodno okruženje. Zato i rijetki trenuci s vama vraćaju osjećaj ushićenosti.

Odoh na Zagorak, meni jedino preostalo prirodno okruženje, da se pokušam vratiti sebi i svojim izgubljenim snovima.

PS.
Ovo sam morao jutros podijeliti s vama, jer bih inače zaboravio, a vi ćete me najbolje razumjeti jer smo ista “fela”.