https://eagleeyeexplore.com/sr/ready-for-war/

Inicijativa regionalne trilateralne vojne saradnje Hrvatske, Albanije i tzv. Kosova u neposrednoj je vezi sa Koridorom 7, koji bi u slučaju eventualnog uključenja evropske vojne koalicije u ratni sukob sa Rusijom u Ukrajini imao izuzetan značaj.

U Tirani su 18. marta ministri odbrane Albanije, Hrvatske i tzv. Republike Kosovo potpisali Deklaraciju o saradnji na području odbrane i bezbednosti. Iako je deklaracija, strogo pravno gledano, jedan politički akt o namerama, koji ne stvara prava i obaveze između strana-potpisnica, kao što se to čini zaključenjem međunarodnog ugovora, potpisivanje pomenute deklaracija odmah je u balkanskom regionu izazvalo buru oštrih i suprotstavljenih reakcija najviših zvaničnika. To samo potvrđuje koliki su snažni međunacionalni i međudržavni antagonizmi na Balkanu i koliko je, s obzirom na suprotstavljene interese, mir na evropskom „buretu baruta“ krhak.

U STRATEŠKIM OKVIRIMA NATO I EU

Tekst preambule ovog dokumenta jasno pokazuje koji je to širi geostrateškim kontekst, u kome su strane-potpisnice Deklaracije opredelile ciljeve svoje vojno-bezbednosne saradnje. Albert Ragipi iz albanskog Instituta za međunarodne studije iz Tirane upravo skreće pažnju na geopolitičku važnost ove Deklaracije, koja relativizuje njen formalnopravno neobavezujući karakter.

Prema tekstu preambule Deklaracije, ova regionalna bezbednosna incijativa uklopljena je u strateške planove NATO pakta i Evropske unije. Kada je u pitanju odnos prema NATO paktu, u dokumentu čije su potpisnice dve članice zapadne vojne alijanse (Hrvatska i Albanija), ističe se namera „usklađivanja politike i pozicije sa evroatlantskim multilateralnim institucijama i strukturama za bezbednost i odbranu, radi unapređenja naših nacionalnih i zajedničkih regionalnih interesa i ciljeva“. U dokumentu se jasno ukazuje, da će se kada je u pitanju saradnja u vojnom obrazovanju i međusobnim bilateralnim i/ili trilateralnim vežbama i obukama, sve odvijati „u skladu sa politikama obuke i vežbi NATO-a i EU, kako bi se osiguralo da su snage adekvatno pripremljene“.

U ULOZI LOBISTA

Hrvatska i Albanija ovom Deklaracijom šalju jasnu poruku da će istupati i u ulozi svojevrsnih zastupnika bezbedonosnih interesa tzv. Republike Kosovo u NATO alijansi, kao i u ulozi glavnih lobista za članstvo tzv. Kosova, najpre, u NATO programima za treće zemlje, a potom, nema sumnje, i za njegovo punopravno članstvo u zapadnom vojnom savezu. Na takav zaključak nedvosmisleno upućuju reči Deklaracije, da strane-potpisnice „pružaju punu podršku evoatlantskim integracijama“, koja se izražava, pre svega, u „posvećenosti bližoj saradnji i koordinaciji za punu integraciju (tzv.) Kosova u regionalne bezbednosne i odbrambene inicijative“, kao i u pomaganju „evroatlantske perspektive Kosova pružanjem podrške njegovom statusu u NATO-ovom Partnerstvu za mir“.

Za separatističke vlasti u Prištini, članstvo u Partnerstvu za mir, uz članstvo u Savetu Evrope, predstavlja prioritet kada je reč o članstvu Kosova u međunarodnim organizacijama, i uživa nespornu podršku briselskih institucija, kao što je takođe bilo izričito podržano od strane bivše predsedničke administracije SAD.

TAJMING SPORAZUMA

Strane-potpisnice ove Deklaracije pri opredeljivanju ciljeva regionalne trilateralne saradnje uzimaju u obzir i novu stvarnost koja je nastupila u evroatlantskoj zajednici, nakon Trampovog izbora za predsednika SAD, a koju je u simboličkom smislu zvanično obznanio novi potpredsednik SAD Džej Di Vens svojim, sada se već može slobodno reći, istorijskim minhenskim govorom. Pošto strane-potpisnice u Deklaraciji posebno insistiraju na međusobnoj saradnji u namenskoj industriji, a u cilju povećanja njenih kapaciteta, ovladavanja novim tehnologijama, slobodnog pristupa resursima i osiguranja jedinstvenih lanaca snadbevanja, u preambuli dokumenta se takva težnja izričito dovodi u vezu „sa planom Evropske unije za ‚ponovno naoružavanje Evrope’“. S tim u vezi, Hrvatska, Albanija i tzv. Kosovo šalju dodatnu poruku: „Odlučni smo da osiguramo da smo u dobroj poziciji da odgovorimo na trenutne i nove pretnje i da ostvarimo svoje odbrambene i bezbednosne ciljeve“. Ramadan Ilijazi, istraživač bezbednosti u Kosovskom centru za bezbednosne studije (KKSS), istakao je, da se „tajming sporazuma poklapa sa rastućom neizvesnošću u vezi sa globalnim bezbednosnim savezima“, što jasno upućuje na trenutne potrese u redovima “kolektivnog zapada”.

SAVEZ PROTIV RUSIJE

Dovodeći izričito u vezu svoju trilateralnu vojno-bezbedonosnu saradnju sa najavljenom militarizacijom Evropske unije i Velike Britanije, strane-potpisnice ove Deklaracije su jasno poručile da je njihova vojna saradnja, kao i regionalni vojni savez u najavi, pre svega usmeren protiv Rusije, ali i protiv onih zemalja Jugoistočne Evrope koje politički i vojni briselski štab povezuje sa Rusijom. To su u prvom redu Republika Srpska i Srbija. I upotreba u Deklaraciji izraza i fraza koje redovno koristi zapadna antiruska propagandna mašinerija i evropski političari, kao što su „hibridne pretnje“, „kampanje dezinformacija“ i „zlonamerni strani uticaj“, nedvosmisleno upućuju na Rusiju. Stoga će protiv njenog uticaja u regionu i biti usmerena saradnja Hrvatske, Albanije i tzv. Kosova u vojno-obaveštajnoj i medijsko-propagandnoj sferi, koja je predviđena tačkom 3. Deklaracije. Ako su Republika Srpska i Srbija od strane briselskih vojnih i političkih struktura označene kao zemlje sa „nedopustivo“ snažnim ruskim uticajem, onda će saradnja strana-potpisnica Deklaracije u ovim sferama biti usmerena i protiv njih.

ULOGA JADRANSKO-JONSKOG REGIONA

U koje šire strateške planove je uklopljena i protiv koga je usmerena najnovija inicijativa regionalne trilateralne vojne saradnje Hrvatske, Albanije i tzv. Kosova, vidi se i iz činjenice da se u tekstu Deklaracije posebno insistira na bezbedonosnoj i odbrambenoj saradnji i unapređenju bezbednosti i stabilnosti u Jadransko-jonskom regionu. Reč je o regionu koji je, pored Dunavskog, uključen u makroregionalnu strategiju EU – EUSAIR. Sa ubrzanom transformacijom Evropske unije iz ekonomsko-političkog u vojno-politički savez, menja se i uloga Jadransko-jonskog regiona. On sve više dobija na vojnom značaju, zbog čega i saobraćajno infrastrukturno povezivanje država ovog makroregiona, kao jedan od osnovnih ciljeva inicijative EUSAIR, sve je više podređeno vojnim nego civilnim interesima i ciljevima.

ZNAČAJ KORIDORA 7

Pravi cilj predloženog vojnog saveza između Hrvatske, Albanije i takozvane Republike Kosovo može se razumeti samo kada se posmatra kroz prizmu Pisma o namerama za obezbeđivanje vojne mobilnosti duž panevropskog Koridora 7, koji povezuje Jadransko-jonski sa Crnomorskim basenom, i koji je prošle godine potpisan na samitu NATO-a u Vašingtonu od strane Italije, Albanije, Severne Makedonije i Bugarske. Da je formiranje novog vojnog saveza direktno povezano sa obezbeđivanjem strateški važnog Koridora 7 za zapadnu vojnu alijansu (bilo da je reč o NATO-u ili vojnom savezu EU), vidi se iz poziva koji su potpisnici Deklaracije odmah uputili Bugarskoj da se pridruži njihovoj regionalnoj vojno-bezbednosnoj inicijativi.

S obzirom na to, da bi Koridor 7 na jugoistočnom krilu NATO pakta imao izuzetan značaj u slučaju eventualnog uključenje evropske vojne koalicije u ratni sukob sa Rusijom u Ukrajini (transport trupa i naoružanja sa jadranske obale u bugarske i rumunske NATO baze na Crnom Moru), jezgro budućeg vojnog saveza čine, svakako ne slučajno, proverni NATO štićenici i dužnici – Hrvatska i Albanija, te albanske separatističke vlasti sa Kosova. Preskakanje u ovoj fazi Severne Makedonije, jasno svedoči o nameri da se najavljeni vojni savez najpre konstituiše oko onih koji su najodaniji vojnom i civilnom štabu iz Brisela.

STEZANJE OBRUČA

Adelina Hasani iz Kosovskog centra za studije bezbednosti ne samo da potvrđuje da je „vojni savez zaključen između Kosova, Albanije i Hrvatske“ usmeren na suprotstavljanje ruskom delovanju u regionu — koje, navodno, može dovesti do njegove bezbednosne destabilizacije — već je, po njenim rečima, ovaj vojni savez i preventivni odgovor „protiv bilo kog drugog aktera koji ima nameru da destabilizuje region.” U tom kontekstu, isključivanje dve geostrateški važne balkanske članice NATO — Crne Gore i Severne Makedonije — može se takođe razumeti kao „slanje poruke primarno Beogradu, ali i Skoplju i Podgorici, da se oko njih ‘steže obruč’ i da je taj proces odobren sa evropskih adresa.”

Najavljeni balkanski trojni pakt, koji je, kada je reč o Kosovu, u potpunoj suprotnosti sa Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN, vrši direktan pritisak na Srbiju da, s jedne strane, konačno odustane od srpskih integracija, a s druge strane, da obustavi svaku saradnju sa Rusijom — pa čak i sa Kinom. Stoga, Danijel Server, komentarišući donošenje ove Deklaracije, ističe da „Srbija nije faktor mira i stabilnosti u regionu“, jer „dominira bezbednosnim sektorom Crne Gore i ima partnere u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska“, a uz to „sprečava integraciju Srba sa severa Kosova u kosovske institucije“.

PORUKA SRBIJI

Prema rečima Alberta Ragipija iz Albanskog instituta za međunarodne studije, „Deklaracija je mapa puta za političku saradnju, a ne vojna provokacija.“ Ovim dokumentom, po Ragipiju, Srbiji se u suštini poručuje da konačno krene putem evroatlantskih integracija, jer „vojne veze Srbije sa nezapadnim subjektima kao što su Rusija i Kina“ potkopavaju njenu poziciju i regionalnu stabilnost.

Pod utiskom vojne moći najavljenog trojnog pakta Hrvatske, Albanije i tzv. Kosova, Srbija bi prema zamisli rusofobnih i antisrpskih briselskih i lokalnih balkanskih vojnih planera, trebalo da okrene leđa svom jedinom istinskom istorijskom savezniku Rusiji i da se istovremeno trajno odrekne Kosova i Metohije i najbližih veza sa Republikom Srpskom i Crnom Gorom.