Piše: mr Dejan Abazović

Jevgenij Primakov, koji je bio ministar inostranih poslova i premijer Rusije tokom turbulentnih 1990-ih, pod kontroverznim Borisom Jeljcinom, ostavio je neizbrisiv trag u ruskoj spoljnoj politici. Njegova vizija multipolarnog svijeta nastala je kao odgovor na unipolarni poredak predvođen SAD-om nakon Hladnog rata. Dok je Jeljcin bio pod uticjem i sklon prozapadnim politikama, Primakov je insistirao na tome da Rusija ne smije postati podređeni igrač. Umjesto toga, zagovarao je stratešku nezavisnost i multivektorsku diplomatiju, politiku balansiranja između različitih centara moći bez trajnog vezivanja za bilo koju stranu.

Osnovni principi Primakovljeve doktrine: izbjegavanje binarnih saveza, očuvanje suvereniteta, pregovaranje sa više sila i fokus na nacionalne interese umjesto ideologije, danas su očigledni u ruskom pristupu međunarodnim odnosima. Ne radise o pukoj nostalgiji – to je pragmatična strategija prilagođena mogućnostim, potrebama i savremenim izazovima.

Kontekst mirovnog sporazuma

Aktuelnom mirovnom sporazumu Rusija pristupa sa sledećim Primakovljevim principima:

1. Maksimalna suverenost
Primakovljeva doktrina na prvo mjesto naglašava očuvanje potpune nezavisnosti Rusije u donošenju političkih, ekonomskih i vojnih odluka. Ovaj princip proizilazi iz uvjerenja da Rusija kao velika sila mora zadržati kontrolu nad svojim strateškim interesima i teritorijalnim integritetom. To podrazumijeva: odbijanje nametnutih ustupaka, zaštitu nacionalnih interesa i izbjegavanje podređenosti. U skladu sa Primakovljevom vizijom očuvanja suvereniteta, Rusija neće prihvatiti uslove koji ugrožavaju njenu kontrolu nad četiri aneksirane regije Ukrajine – Donjeck, Lugansk, Herson i Zaporožje. Za Moskvu to nijesu samo strateške zone, već pravno i politički integrisani djelovi. Povlačenje iz ovih oblasti, čak i pod pritiskom međunarodnih pregovora ili sankcija, bilo bi ostvareno kao direktni udar na suverenitet i nacionalni identitet. To je u suprotnosti sa Primakovljevim pristupom koji dolazi do izražaja kroz odbijanje pregovora iz pozicije slabosti. Rusija bi radije produžila sukob ili zadržala status quo nego pristala na ustupke koji bi se prikazali kao popustljivost pred Zapadom.

2. Multi-vektorska diplomatija
Primakovljeva doktrina naglašava potrebu za kultivisanjem veza sa više centara moći kako bi Rusija očuvala stratešku fleksibilnost i smanjila zavisnost od bilo kojeg pojedinog bloka, posebno Zapada. U kontekstu mirovnog sporazuma, Moskva je intenzivirala svoje odnose sa Kinom, Indijom i zemljama Globalnog juga kako bi stvorila protivtežu zapadnom pritisku i obezbijedila da pregovori ne budu diktirani isključivo iz pozicije slabosti.

3. Strateška fleksibilnost
Primakovljeva doktrina podrazumijeva da Rusija mora zadržati maksimalnu slobodu djelovanja u međunarodnim odnosima, izbjegavajući bilo kakve trajne obaveze koje bi bile vezane za jednu stranu ili ograničile njene mogućnosti u budućnosti. U kontekstu mirovnog sporazuma – bilo da se radi o Ukrajini ili širem globalnom poretku – ova strateška fleksibilnost omogućava Moskvi da pregovara sa pozicije sile, prilagođava se promjenama i čeka povoljne geopolitičke okolnosti.

Kontekst međunarodnih odnosa

SAD: Strateško odlaganje i testiranje granica
U kontekstu trenutnih pregovora između Rusije i SAD-a, Moskva primjenjuje Primakovljev pristup “strateškog odlaganja”. Umjesto da traži trenutni reset ili eskalaciju, Rusija igra na vrijeme. Ovo se vidi u njenom čekanju na političke promjene u SAD, kao i u testiranju kohezije Zapada – između SAD-a i Evrope. Primakovljeva ideja je bila da Rusija nikada ne smije pregovarati iz pozicije nemoći, već da mora sačuvati poluge uticaja. Primjer za to je da Rusija ne žuri da potpiše sporazum koji bi je ograničio: Rusija nastoji zadržati fleksibilnost bilo kroz kontrolu teritorije, energetskih resursa ili diplomatskog manevara.

Ukrajina: Crvena linija suvereniteta
Ukrajina je ključni test Primakovljeve doktrine. Za Rusiju, ovo nije samo regionalni sukob, već pitanje sprečavanja unipolarnog uticaja na njenom pragu. Primakov upozorava na opasnost širenja NATO-a i gubitak strateške dubine. Danas Moskva vidi Ukrajinu kao prostor gdje se mora očuvati suverenitet, ne samo u vojnom, već iu geopolitičkom smislu. Bez formalnih ustupaka Zapadu u vezi sa Ukrajinom odražava logiku: Rusija neće trgovati svojim interesima za privremeno rješenje i lakšu poziciju.

Evropa: Pragmatizam bez iluzija
Primakov nije bio romantičan kada je riječ o Zapadu, a to se vidi u današnjem ruskom odnosu prema Evropi. Dok su Gorbačov i kasnije Surkov sanjali o integraciji sa Evropom, Primakov je zagovarao saradnju „na distanci“ zasnovanu isključivo na interesima. Bez obzira, Rusija se trudi da i u vrijeme rata održava ekonomske veze sa Evropom, istovremeno diverzifikujući svoje opcije kako ne bi bila zavisna od evropskog tržišta. Ovo je posebno vidljivo u kontekstu sankcija i energetske krize: Rusija koristi Evropu kao polugu, ali ne kao saveznika.

Kina: Strateški oslonac bez potčinjavanja
Rusija će nastaviti da produbljuje partnerstvo sa Kinom, koje je već postalo ključni stub njene multivektorske diplomatije. Ovo uključuje ekonomske veze, vojnu saradnju i koordinaciju u međunarodnim forumima poput BRICS-a i SCO-a. U kontekstu mirovnih pregovora, jačanje veza sa Kinom omogućava Rusiji da pokaže Zapadu da ima alternativu – ako SAD i Evropa pojačaju sankcije ili uslove oko Ukrajine. Sa druge strane, u duhu Primakovljeve doktrine: Rusija pazi da ne postane mlađi partner Kine, zadržavajući nezavisnost u donošenju odluka.

Indija: Balansiranje između Istoka i Zapada
Odnos sa Indijom je još jedan primjer multi-vektorske strategije. Rusija održava dugogodišnju saradnju sa Nju Delhijem – od prodaje oružja (npr. sistem S-400) do energetskih sporazuma – dok istovremeno podržava Indiju kao ravnotežu Kini. U pregovorima o miru, Indija služi kao potencijalni posrednik ili neutralni igrač koji može ublažiti pritisak Zapada. Na primjer, Indija je dosad pokazala spremnost da nastavi trgovinu sa Rusijom uprkos sankcijama, što Moskvi daje dodatni ekonomski i diplomatski prostor. Primakovljev princip ovdje je jasan: Rusija ne traži savezništvo koje je veže, već partnerstvo koje joj omogućava manevar.

Globalni jug: Širenje uticaja izvan Zapada
Angažman sa zemljama Globalnog juga – Afrikom, Latinskom Amerikom i Bliskim istokom – dodatno ilustruje Primakovljevu viziju post-zapadnog poretka. Ovo nije samo ekonomska strategija, već i politička: stvaranjem mreže podrške među zemljama koje su skeptične prema zapadnoj dominaciji, Rusija slabi sposobnost SAD-a i Evrope da je izoluju. Inicijativa poput BRICS-a i SCO direktno proizilaze iz njegove ideje o stvaranju alternativa zapadnim institucijama. Ove strukture nisu eksplicitno anti-zapadne, već post-zapadne, što omogućava Rusiji da gradi uticaja bez sukoba sa dominantnim silama. U okviru BRICS-a, Rusija promoviše alternativne finansijske sisteme (npr. plaćanja u nacionalnim valutama) kako bi zaobišla zapadne sankcije. Takođe, Rusija je u okviru međunarodne saradnje  pojačala svoje inicijative poput isporuke žitarica, vojne saradnje i investicija u infrastrukturu.

Kontekst praktične primjene

Primakovljev pristup naglašava dugoročno razmišljanje: Rusija ne smije žrtvovati buduće mogućnosti zbog trenutnog pritiska. U kontekstu mirovnog sporazuma, ovo znači da Moskva neće pristati na dogovoru koji se trajno isključuje iz uticaja na Ukrajinu ili je lišavaju strateških poluga, kontrole nad Crnim morem ili energetskih resursa. Umjesto toga, čuva opcije kao što su nastavak dijaloga sa zapadnim partnerima ili mogućnost ponovnog pokretanja pregovora.

Ova fleksibilnost vidljiva je u ruskom “pregovaračkom plesu”: Moskva često postavlja maksimalne zahtjeve ne očekujući trenutni ustupak, već obezbijedila prostor za kompromis koji ne ugrožava njene ključne interese. Ako bi Zapad ponudio trgovinu – recimo, sankcije za teritorijalne ustupke – Rusija bi odbila sve što je veže za dugoročne obaveze, poput trajnog odustajanja od svojih ciljeva u Ukrajini, jer ograničava njenu sposobnost da iskoristi buduće prilike, poput slabljenja sankcionog režima ili uspona proruskih snaga u Evropi.

Ova strategija odražava Primakovljevo razumijevanje da se svjetski poredak stalno mijenja. Umjesto da se zaključa fiksnim sporazumom koji odražava nepovoljnu ravnotežu moći, Rusija čeka trenutak kada će pozicija biti jača – bilo zbog njenog unutrašnjeg problema na Zapadu, rasta kineske moći ili povećane podrške Globalnog juga. Ovo je razlog zašto Moskva često usporava pregovore ili insistira na nejasnim formulacijama: Svaka trajna obaveza smanjuje rusku sposobnost da iskoristi buduće prilike.

Primakovljevo nasljeđe

Multivektorska diplomatija, kao kamen temeljac Primakovljeve doktrine, omogućava Rusiji da u pregovorima o mirovnom sporazumu igra na više stolova istovremeno. Jačajući veze sa Kinom, Indijom, Iranom i Globalnim jugom, Moskva ne samo da smanjuje pritisak sa Zapada, već gradi osnovu za dugoročnu stratešku nezavisnost. Ovo je posebno važno u situaciji gdje bi ustupci oko Ukrajine mogli biti politički neprihvatljivi – Umjesto popuštanja, Rusija širi svoje opcije i čeka povoljniji trenutak.

Strateška fleksibilnost obezbjeđuje Rusiji da ostane gospodar svoje sudbine. Izbjegavajući trajne obaveze koje je vezuju za jednu stranu (bilo koju) Moskva čuva mogućnost da prilagodi svoju politiku budućim okolnostima. U pregovorima o Ukrajini ili širim pitanjima, ovo znači da Rusija neće žrtvovati dugoročne interese za kratkoročne dobitke, već će manevrisati tako da njene opcije ostanu otvorene. Primakovljeva doktrina nije samo povratak prošlosti; to je živa strategija koja oblikuje rusku spoljnu politiku u eri multipolarnosti. Dok SAD i Zapad pokušavaju da nametnu svoje uslove, Rusija se prisjeća 1990-ih – vremena slabosti i poniženja – i odbija da ih ponovi. Njena trenutna pozicija nije improvizacija, već sistematski pristup zasnovan na balansiranju, čekanju i očuvanju suvereniteta. U tom smislu, Primakov nije samo istorijska figura; on je arhitekta ruskog pogleda na svijet u 21. vijeku – rekao bih, kreator ruske političke doktrine Make Russia Great Again – MRGA!

NAPOMENA 1:
Zahvaljujući blogu Brian-a McDonald-a (https://x.com/27khv?t=3ehI91gNT1vEKTSf5qhUVQ&s=09), nedavno sam imao priliku da se upoznam o geopolitičkoj doktrini Rusije koju je zastupao Yevgeny Primakov. Vrlo zainteresovan potrudio sam se i dodatno upoznao sa istom, što me natjeralo da napravim prezentovanu analizu.

NAPOMENA 2:
U danu objavljivanja analize pojavila se Sledeća informacija koja potvrđuje primjenu Doktrine primakova u pregovaračkom postupku:
“ZAJEDNIČKA IZJAVA SAD-RUSIJE OTKAZANA—MOSKVA KAŽE „DALEKO OD SPORAZUMA“ NAKON SAUDIJSKIH PREGOVORA O PRIMIRJU
Očekivana zajednička izjava SAD i Rusije iz saudijskih pregovora o prekidu vatre iznenada je otkazana – razlog nepoznat.
Ruski pregovarač Grigorij Karasin priznao je da su razgovori bili „izazovni, ali korisni“, bez potpunog dogovora.
Moskva sada želi da u budućim pregovorima budu uključene UN dok napori za prekid vatre u Crnom moru zastoje.
Mirovni sporazum je još uvek van domašaja.
Izvor: CBS“

DODATAK:

DOKTRINA JEVGENIJA PRIMAKOVA

Doktrina Jevgenija Primakova, nazvana po bivšem ruskom ministarstvu inostranih poslova i premijeru, predstavlja ključni koncept u razumijevanju savremene ruske vanjske politike. Formulisana tokom 1990-ih, ova doktrina je nastala kao odgovor na unipolarni svjetski poredak predvođen SAD nakon Hladnog rata. Primakov, poznat po svojoj pragmatičnoj i nacionalističkoj viziji, zalagao se za multipolarni svijet u kojem Rusija igra ulogu ravnopravnog globalnog aktera, suprotstavljajući se američkoj hegemoniji.

Prema analizi Carnegie Endowment for International Peace (izvor: “The Primakov (Not Gerasimov) Doctrine in Action”, 2019), Primakovljeva doktrina počiva na sljedećim principima:
1. Multipolarizam: Rusija treba da teži svjetskom poretku kojim upravlja koncern velikih sila (Rusija, Kina, Indija, SAD), čime se uravnotežuje američka moć.
2. Primat u post-sovjetskom prostoru: Rusija treba da zadrži dominantan uticaj u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i vodi integracione procese u tom regionu.
3. Strateška nezavisnost: Izbjegavanje trajnih saveza koji bi ograničili rusku autonomiju, uz fokus na fleksibilnu diplomaciju.

Primakov je svoje ideje prvi put jasno artikulisao tokom svog mandata kao ministar vanjskih poslova (1996–1998), a kasnije ih implementirao kao premijer (1998–1999). Jedan od ključnih poteza koji simbolizuje ovu doktrinu bio je njegov nalog da se 1999. godine avion kojim je letio ka SAD okrene iznad Atlantika u znak protesta zbog NATO bombardovanja Jugoslavije – potez poznat kao “Primakovljev zaokret“. Ovaj čin je naglasio rusko odbijanje zapadne dominacije i postavio ton za buduću politiku.

U praksi, doktrina se ogleda u ruskim naporima da izgradi saveze poput BRICS-a i Šangajske organizacije za saradnju (SCO), kao i u njenom otporu širenju NATO-a na istok. Primakovljeva vizija nije bila agresivna konfrontacija, već pažljivo kalibrisana strategija koja kombinuje vojnu, ekonomsku i hibridnu moć kako bi se izbjegli nepotrebni rizici, što je vidljivo u ruskim intervencijama u Gruziji (2008), Ukrajini (od 2014) i Siriji (od 2015).

Danas, doktrina Primakova ostaje duboko ukorijenjena u ruskoj spoljnopolitičkoj kulturi. Kako navodi Eugene Rumer u Carnegiejevom izvještaju, ona nije samo povratak na prošlost, već prilagodljiv okvir koji Moskva koristi za suočavanje sa savremenim izazovima, poput sukoba sa Zapadom ili uspona Kine. U kontekstu ove analize, ova doktrina pruža ključ za razumijevanje zašto Rusija odbija kompromise koji ugrožavaju njen suverenitet i zašto preferira dugoročno manevrisanje umjesto trenutnih ustupaka.