Piše: mr Dejan Abazović

Aktuelni pregovarački proces između SAD i Rusije u vezi sa ratom u Ukrajini pokazuje koliko su duboke podjele i koliko je teško postići kompromis. Predlog o 30-dnevnom prekidu vatre, koji je Rusija prihvatila, ali isključivo u dijelu ratnih dejstava po energetskoj infrastrukturi, postao je još jedna prilika za Moskvu da pokaže svoju čvrstinu i stratešku mudrost. Dok se svijet pita šta će biti sljedeće, ključni akteri – Rusija, SAD i Evropa – nastavljaju svoje igre strpljenja i strategije, svaki sa svojim interesima i taktikama.

Rusija: Čvrstina i strateška strpljivost

Rusija je, naizgled, iskoristila ovu priliku da pokaže spremnost za dijalog, ali istovremeno je jasno stavila do znanja da neće odstupiti od svojih zahtjeva. Prekid vatre isključivo u dijelu energetske infrastrukture nije bio ustupak, već taktička kupovina vremena koja omogućava Rusiji da nastavi sa napredovanjem na frontu, pojača svoje strateške pregovaračke pozicije i pripremi se za dalje pregovore. „Naši ciljevi u Ukrajini ostaju nepromijenjeni. Mi se borimo za zaštitu naših ljudi, za našu istorijsku teritoriju i za našu bezbjednost. Pregovori su mogući, ali samo pod našim uslovima.”, Vladimir Putin.

Posebno je važno napomenuti da je Rusija u međuvremenu svoje napore usredsredila na Kursku oblast, koju je Ukrajina zauzela tokom rata. Ova oblast, kao dio ruske teritorije, predstavlja stratešku teritoriju koja je Ukrajini tebala da poslužiti kao osnova za pregovore i eventualnu razmjenu. Rusija je zadnjim ratnim aktivnostima na tom području jasno jasno stavila do znanja da Kurska oblast neće biti predmet pregovora.

Istovremeno, Rusija nastavlja svoje operacije u četiri ukrajinske oblasti koje je proglasila svojom suverenom teritorijom – Donjeck, Luhansk, Zaporožje i Herson. Iako je uspjela da zauzme značajne dijelove ovih regiona, još uvijek nije postigla potpunu kontrolu. Dodatno vrijeme koje stiče kroz ovakvu pregovaračku taktiku joj omogućava da nastavi sa napredovanjem i konsolidacijom svojih pozicija. Sa druge strane, pitanje Krima više nije predmet rasprave. Rusija je ovo poluostrvo anektirala 2014. godine. Od tada je uspjela da ga integriše kao dio Rusije. Niti jedna strana u pregovorima više ne dovodi u pitanje pripadnost Krima, što je dodatni dokaz ruske strateške strpljivosti i dugoročnog planiranja.

SAD: Ekonomski pragmatizam i strateški plan

Nova administracija na čelu sa Donaldom Trump-om svoj interes u ovom sukobu sagledava prvenstveno kroz ekonomsku prizmu. Rudna bogatstva Ukrajine, nuklearne elektrane, kao i kontrola nad gasovodima Sjeverni tok 1 i 2 predstavljaju ključne elemente američke strategije. Političkom pragmatizma SAD nastoji da obezbijedi svoj uticaj u ovim sektorima, što bi im omogućilo dalju ekonomsku dominaciju u svijetu. Dugoročnim obezbjeđivanjem ključnih zemnih elemenata (17) kao i rijetkih sirovina (litijum), SAD obezbjeđuje dalji tehnološki razvoj i uslove za nastavak tehnološke borbe sa Kinom kao največim svjetskim proizvođačem ovih metala. Eventualnim preuzimanjem upravljanja Sjevernim tokom 1 i 2, dodatno bi učvrstila svoj energetski i politički uticaj na Evropu.

Trump-ova nova administracija ne skriva interes za razvoj ekonomske saradnje sa Rusijom, posebno u oblasti energetike i iskorišćavanja ruskih rudnih bogatstava. Ova saradnja predstavlja revolucionaran korak u međunarodnim odnosima. Ne treba isključiti ni moguću saradnju SAD i Kine, uz posredivanje Rusije. Ovakvu mogućnost Donald Trump je ne jednom najavio. Najnovija inicijativa, koja uključuje moguću saradnju u osvajanju Marsa pokazuje da SAD razmišlja dugoročno i globalno. Takvi projekti kao i odnosi bazirani na saradnji i interesima mogu promijeniti dinamične geopolitičke tokove i spriječiti potencijalne sukobe, poput onog između SAD-a i Kine. „Amerika prvo! Naši interesi su jasni – ekonomska korist i globalna dominacija. Pregovori sa Rusijom su prilika da osiguramo naš uticaj i resurse.”, Donald Trump.

Evropa: Pokušaj da se učini relevantnom

Evropa, s druge strane, nevješto pokušava da se ugura u proces pregovora i učini sebe važnom. Dok “gura” priču o daljem naoružavanju Ukrajine, Evropska unija istovremeno razmišlja o formiranju mirovnih vojnih formacija. Međutim, ovi potezi više liče na sakupljanje figurica metalnih vojnika na modelovanom bojnom polju smještenom na nekom od stolova Briselske administracije, nego na ozbiljnu real politiku i strategiju. „Evropa mora da preuzme odgovornost za svoju bezbjednost. Mi podržavamo Ukrajinu, ali i radimo na jačanju naših sopstvenih vojnih kapaciteta. Moramo biti relevantni u ovim pregovorima.”, Ursula von der Leyen.

Takođe, Evropa planira štampanje novca za finansiranje sopstvenog vojnog naoružavanja, ali ostaje nejasno kako su ovi planovi usklađeni sa aktivnostima i obavezama prema NATO-u. Svako ko je služio vojni rok zna da je pored kompatibilnosti tehnike i opreme za sistem vojske najvažniji lanac komandovanja i komunikacije. Drugim riječima, nije dovoljno proizvoditi i kupovati vojnu opremu. Umjesto da igra ključnu ulogu u postizanju mira, bez jasne vojne strategije i koordinacije aktivnosti, Evropa rizikuje da postane sporedni igrač u ovom sukobu i daljim geopolitičkim dešavanjima.

Ko će odrediti pravila igre?

Dok se svijet pita šta će biti sljedeće, Rusija, SAD i Evropa nastavljaju svoje igre strpljenja i strategije. Rusija ostaje mirna i odlučna, fokusirana na postizanje svojih ciljeva na terenu. SAD, s druge strane, gleda na ovaj sukob kroz prizmu dugoročnih ekonomskih interesa i globalnog uticaja. Evropa, iako nesigurna u svoje poteze, pokušava da ostane relevantna u ovom kompleksnom geopolitičkom puzzle-u. U diplomatiji postoji stara izreka kaže: “Ukoliko nijeste za pregovaračkim stolom onda ste vjerovatno na meniju!”

Ovaj mirovni sporazum može biti više od puke podjele teritorija i uticaja. On može predstavljati temelj za novi model međunarodnih odnosa – multipolarni svijet u kojem više sila, umjesto jedne (neoliberalne) hegemonije, određuju pravila igre. Ako se SAD, Rusija i Kina uspiju dogovoriti, a Evropa pronađe svoje mjesto u ovom novom poretku, postoji šansa da se izgradi sistem koji će biti stabilniji i pravedniji od dosadašnjeg. Multipolarni svijet, u kojem su interesi svih aktera i nacija uzeti u obzir, može biti bolje mjesto za život – pod uslovom da ima dovoljno onih koji se iskreno zalažu za mir.